BUKOVAČAPLEUROTUS OSTREATUS
Gljiva koja se ponajviše umjetno uzgaja. Izuzetno cijenjena gljiva. Kako raste na različitom drveću, narod joj daje razna imena, uglavnom po drvetu na kojem raste, Ja sam ih brao na bukvi, johi pa čak i na bazgi. Uglavnom raste u kasnu jesen i zimi, ali na našim terenima je česta varijacija koja raste ljeti, gotovo bjelkasta.
Klobuk: do 15 cm promjera, ekscentričan i asimetričan, iznad stručka malo ulegnut, sjajan, prilično promjenjive boje (što zbunjuje slabe znalce), crno-ljubičasti ili smeđi, sivi, žućkasti ili bijelkasti, klobuci poput školjke, smješteni jedan povrh drugog kao crijepovi
Listići: više-manje gusti, široki, prirasli za stručak, račvasti i srašteni, najprije bijeli a kasnije sivkasti, pod starost žućkasti
Stručak: redovno ekscentrično postavljeni u odnosu naklobuk, kratak no ponekad vrlo dug, pun, bijele boje, prema kraju obučen u sjajne bijele čehinje, spojeni u zajedničko dno
Meso: bijelo, čvrsto ugodnog mirisa i okusa, kasnije malo žilavo
Stanište: raste busenasto na panjevima i živom listopadnom drveću, rijetko na crnogorici,
Jestivost: izvanredna
Navedeni podaci su korišteni iz iskustva i slijedećih izvora:
1. Romano Božac: «600 gljiva naših krajeva»
2. Giuseppe Pace . «Atlas gljiva»
BUSENASTA TIGRICALENTINUS TIGRINUS
Klobuk: najprije polukružan, ali ubrzo se ljevkasto udubi, do 10 cm širok, prilično kožnat, smeđa i baršunasta kožica uskoro se raspadne u bodljikave tamnosmeđe ljuske, koje su vrlo guste naročito u sredini dok su na obodu mnogo rijeđe, između njih se nazire bijela , svilenasta, sjajna podloga, rub tanak, rascijepljen, krajevi podvinuti
Listići: gusti, uski,, silazni niz stručak, oštrica uskoro pilasta, bjelkasti, zatim boje vrhnja s narančastim odsjajem
Stručak: vitak, kratak, prema klobuku tanji a prema dnu deblji, zakrivljen, nitasti ostaci koprene izgledaju kao prividan, prolazan prstenak, zatim je čitav stručak načičkan prolaznim, zrnatim ljuščicama, pun, vlaknast, žilav
Meso: žilavo, elastično, tanko, bijelo, uskoro kožasto, posuši se ali ne sagnjili, miris po vrhnju, oštrog okusa
Stanište: raste u skupinama ili svežnjićima od proljeća do jeseni na deblima ili panjevima listopadnog drveća, osobito na vrbama, topolama i bukvama, na vlažnom tlu
Jestivost: zbog izrazito kožnatog mesa nije neka delikatesa , mlada još nekako, ima podataka da je narod uz Dravu u Slavoniji i Baranji konzumira, ali mišljenja smo da to nije točno
Navedeni podaci su korišteni iz iskustva i slijedećih izvora:
1. Romano Božac: «600 gljiva naših krajeva»
2. Giuseppe Pace . «Atlas gljiva»
OŽUJKAHYGROPHORUS MARZUOLUS Izvanredna gljiva, ponajveći majstor kamuflaže. Dosta rijetka, raste rano u proljeće, kad se samo znalci upućuju u istraživanje terena. Mi smo tijekom 2007. godine prošli školu kod vrsnog majstora za tu vrstu gljiva, Božidara Laušina – Samoborca, ali tek u proljeće 2008., točnije 09.03.2008. na terenima Krndije kod Gazija, Stjepan Pristav u društvu braće Penić, Petra i Antuna, pronašao je prve primjerke. Kako je ta gljiva zaštićena, možda ju je netko i ranije pronalazio, ali ovo je prvi službeni podatak.
Klobuk: do 10 cm širok, nepravilan, najprije zaobljen, uskoro spljošten i udubljen, neravan, mladi primjerci mogu biti potpuno bijeli, osobito ako su pokriveni lišćem, kasnije svjetlosivi do tamnosivi, stare gljive su gotovo crne, nije ljepljiv i nema vodenastih tragova,
Listići: srednje gusti, debeli, najprije bijeli zatim sivkasti, lagano se spuštaju niz stručak a međusobno su povezani žilastim naborima, oštrica je uvijek svijetlija
Stručak: zdepast, najprije bijel i pokriven prahom, kasnije izrazitije siv naročito pri dnu, prema gore je kao pokriven injem, 3-8 cm visok, mesnat, pun, ravan ili zavinut
Meso: debelo, mekano i vlaknasto, bijelo, ispod klobuka sivkasto, mlado je krhko, miris pojedinačnih primjeraka jedva osjetljiv, pregršt ožujki smrdi po kuhanom urinu, kod starijih gljiva još izrazitije, blag okus
Stanište: Raste u razbacanim skupinama ili «gnijezdima» po brežuljcima, ispod smreka i jela, ali kod nas pod bukvama i kestenima
Jestivost: jedna od najboljih vrsta gljiva, ali kod nas se nalazi na popisu zaštićenih vrsta gljiva i ne smije se brati. Kako je dosta rijetka, dobro bi nam došao svaki podatak o njezinom javljanju, jer bi tek tada mogli približno točno znati njezinu rasprostranjenost i brojnost. Svaka Vaša spoznaja po pitanju ove gljive je dobrodošla.
Navedeni podaci su korišteni iz iskustva i slijedećih izvora:
1. Romano Božac: «600 gljiva naših krajeva»
2. Giuseppe Pace . «Atlas gljiva»
SLAMNATICAFERRIIJEVA VITIČARKA - STROPHARIA RUGOSOANNULATA Gljiva za koju se pričalo da je u prirodi gotovo i nema, ali se izuzetno uspješno uzgaja. Posebnost uzgoja je ta što se ne mora sterilizirati slamu, Prošle, 2007. godine, donio mi ju je Goran Cvijetović, jer kod njega se pojavila u ogromnom broju. Na njivama gdje je posijan kukuruz a gdje je godinu prije bila pšenica, pogotovo ako je iz zemlje virila nezaorana slama. Prizor kakav se rijetko viđa. Na tisuće plodišta, uglavnom u redovima. Kukuruz je tada imao od 2 do 4 lista. Slijedećih dana su mi donosili sa raznih strana brojne primjerke. Neki su bili klobuka preko 30 cm. Kod branja moramo obratiti pažnju da vlasnici oranica nisu prskali njivu herbicidima.
Klobuk: uglavnom do 10-tak cm, ali izuzetno i preko 30 cm, mesnat u mladosti zaokruženo konveksan, po vlažnom vremenu lagano viskozan a inače suh i sjajan, pojavljuje se u žuto-smeđoj, sivo-smeđoj, crveno-smeđoj ili zagasitožutoj boji, u mladosti se na rubu nalaze ostaci zastorka, rub je dugo vremena podvrnut
Listići: gusti, debeli, nejednako dugi, u pazušcu zaokruženi, boja im je jako karakteristična i to sivo-ljubičasta ili sivo-plavkasta
Stručak: najprije bjelkast, zatim bjelkasto-smeđast ili žućkasto-smeđast, čvrst, valjkast, pun, nosi opnast vjenčić koji ponekad može ostati samo u tragovima, iznad vjenčića slabo brazdast
Meso: bijelo, ispod kožice klobuka lagano slamnatožuto, miris i okus izraženi
Stanište: na kukuruzištima gdje je godinu ranije rasla pšenica, pogotovo na mjestima gdje još viri nesagnjila slama, moj prijatelj Goran kaže da je bitno da j pšenica francuske sorte, što naravno nije bitno
Jestivost: jako dobra
Navedeni podaci su korišteni iz iskustva i slijedećih izvora:
1. Romano Božac: «600 gljiva naših krajeva»
2. Giuseppe Pace . «Atlas gljiva»
Borov varganj(Boletus pinophilus) Borov varganj je jedan od najboljih varganja. Dosta je rijedak, ali kod nas ga srećom ima dosta. On je varganj koji se javlja prvi u proljeće i zadnji u kasnu jesen, pa i u ranu zimu. Znam da su ubrani primjerci i oko Nove godine, posebno oko Orahovice tj. na Papuku. Prvi se javljaju dosta rano, a ove godine prvi je došao 27.07.2008. Klobuk mu je jako mesnat, sirok do 35 cm, najprije polukuglast, zatim izbocen, cesto nepravilan, barsunast, smedjecrvenkast ili zrnato smedj, ove godine zbog nedostatka vlage jako ispucan pa zbunjuje neiskusne, kod mladih gljiva prekriven bijelim prahom koji se na rubu zadrzi. Cjevcice su najprije bijele pa blijedo zuckaste i na kraju zuckastomaslinaste. Vrlo cesto rano postane pljesnjiv. Rupice su male i okrugle, boje poput cjevcica. Strucak debeo, tvrd, katkad trbusasto zadebljan, ali najbitnije je da je prekriven tipicnom i vrlo izrazenom crvenkastom mrezicon. Meso je bijelo, tvrdo i nepromjenjive boje, ali iznad cjevcica na zraku blago poplavi. Miris po svjezem kruhu ako gljivu razrezemo. Okus vrlo prijatan. Najbolje rezultate sam imamo na nadmorskoj visini od 300 do 500 metara, kod nas u Slavoniji. Iako mu je naziv borov, a kod nas je malo crnogorice, ipak ga ima i to uglavnom u bukovoj sumi. Mala je vjerojatnost da ga se moze zanijeniti s nekom otrovnom gljivom. Ipak kao i uvijek kod gljiva, nuzan je oprez
ŽUTICAbjelkasta lisičica - Cantharellus cibarius Jedna od najomiljenijih gljiva u našim krajevima.Javlja se u mnogo varijeteta koji su svi dobri za jelo. Jedino treba paziti da se ne zamijeni sa lažnom lisičicom (hygrophoropsis aurantiaca) koja raste uz panjeve, a kod nas uglavnom u crnogorici. Za nju u starijoj literaturi piše da je jestiva a i u novijoj je ne smatraju otrovnom, iako ubrzo nakon jela izaziva probavne smetnje jer je teško probavljiva. U najnovijem izdanju dr Romana Božca, Enciklopedija 2, navodi se da je otrovna. Lažnu lisičicu često možete naći na tržnicama kako je prodaju pod nama poznatu žuticu. Osim lažne lisičice, trebate paziti da našu poznatu žuticu ne zamijenite sa zavodljivom otrovnicom pod imenom Zavodnica (omphalotus olearius). Izgleda prekrasno i kad je neznalac vidi, oduševi se sa njezinom ljepotom i veličinom, a nakon konzumiranja nastaju problemi. Srećom vrlo brzo djeluje, pa se stigne do liječnika i uglavnom se uspije srediti.Jučer sam u mjestu Podgorač razgovarao s čovjekom koji se zajedno sa svojom suprugom otrovao zavodnicama i inzistirao je na tome da su izuzetno ukusne i da nisu smrtno otrovne, jer govori iz iskustva. Na našem području, srećom trovanja gljivama nisu česta, ali kad se i dese, to je uglavnom sa zavodnicama, jer su ih neiskusni zamijenili sa žuticama. Naša žutica je inače ljevkastog oblika, nepravilno savijenog ruba klobuka,širine do 12 cm, mesnat i suh, promjenjive boje, od žute do blijedonaramčaste. Listići su žuti poput žumanca, račvasto mrežasti, dugo silaze niz stručak a najčešće do dna, lagano svjetliji od klobuka, često ukoso međusobno povezani.Stručak gol, pun, nepravilan, prema kraju sve tanji, a nešto je svjetliji od klobuka.Meso je blijede žućkaste boje, mirisa po breskvama, slatkastog okusa, malo žilavo, ali većina to voli jer osjete nešto pod zubima, za nas lošijih zubi baš i nije. Raste od proljeća do jeseni po listopadnim i crnogoričnim šumama uglavnom grupno. Izvanredno ukusna, a za mene pomajbolja je juha od žutica. Kad pronađete svoj "bašču" obilazite je uvijek i dobro pogledajte oko prve koju nađete, posebno ispod lišća.
U trećem redu, odozgo, 6. slika od lijevo, trenutno posljednja je jako bitna. Na njoj se gledano s lijeve strane nalazi žutica, a s desne lažna lisičarka (hygrophoropsis aurantica) koja je otrovna. Fotografirao sam ih zajedno kako bi vam olakšao determinaciju. Kasnije ću staviti poveznicu (link) i prema zavodnici i prema bolje obrađenoj lažnoj lisičarki.
CARSKA BLAGVA(AMANITA CAESAREA) BLAGVA, GOSPA, KNEŽICA, KNEGINJA, ŠKRIPAC, CAREVKA, KNEZ, BLAGAR, KARŽEL, ŽERDANA, CARSKA BLAGVA, ... (AMANITA CAESAREA)
GLJIVA KOJU KOD NAS U SLAVONIJI ZOVU RUJNICA IAKO JE U LITERATURI I OSTALOM DIJELU HRVATSKE RUJNICA NEKA SASVIM DRUGA GLJIVA
Blagva je sigurno jedna od najboljih gljiva. Ovoliki broj narodnih imena nam govori da su u njoj uživali na svim stranama, a poznavali su je i stari Rimljani. U Hrvatskoj je zaštićena jer je nema u nekom broju, ali odgovorno tvrdim da je u Slavoniji, a pogotovo na području Našica ima u izobilju. Jasno postoje godine kad se pojavi u manjem broju, ali tako je i s ostalim gljivama. 2007. godine gotovo da i nije bilo prosenjaka i crnih trubača, a ne prijeti im nestajanje i kod nas ih gotovo nitko ne bere. Blagvu ili kako je mi zovemo rujnica, beru gotovo svi, jer nisu upućeni u važeće pravilnike, a ona se gotovo uvijek javlja u ogromnom broju. Osnutkom gljivarskog društva u Našicama, svi članovi su upućeni u službeni pravilnik o zaštiti gljiva, međutim u gljive na jednog registriranog gljivara ide bar 10 neregistriranih, a tu je rasprava o svakoj zaštiti suvišna. Sam pravilnik ne predviđa kaznene sankcije, niti tko ih provodi, pa je njegova opravdanost, kao takvog u najmanju ruku upitna. Osobno sam vidio kakao na tržnici u Osijeku i Našicama prodaju blagve, a nitko ne reagira. Upravo zbog toga o temi zaštite određenih vrsta gljiva, gdje, koje i kako treba svakako raspravljati, ali ne ovi koji su to do sada radili, jer su se pokazali potpuno nesposobnima. Donose odredbe koje gotovo nitko i ne poštuje. Blagva je inače gljiva koja raste na rubu šumskih proplanaka ili u svijetlim hrastovim i kestenovim šumama, a osobno sam je nalazio i u mladoj gustoj grabovoj šumi. U literaturi se navodi da raste u kasno ljeto i u jesen, pa je stoga kod nas nazivaju rujnica, ali to i nije točno. Pratim blagve već 20-tak godina i redovno prve primjerke nalazim oko 15. lipnja, a ove godine (2008.) će to biti i ranije. Blagva je u početku obavijena debelim mesnatim bijelim ovojem koji doslovno puca i iz njega izrasta gljiva krasne narančaste boje. Ostatak ovoja na dnu zadebljalog stručka ostane do kraja. Površni i neiskusni gljivari je lako zamijene s otrovnom muharom (amanita muscaria),a pogotovo s ogoljelom muharom (amanita aureola), ali to su stvarno laici. Muhara ima bijele listiće a i stručak je bijele boje. Naša blagva ima izrazito žute listiće, žuti su i stručak i vjenčić koji je izrazito rebrast. Iskusni gljivari vrlo dobro razlikuju blagvu od muhare i u najarnijoj fazi razvoja, kada su u tzv. jajetu. Blagva je u glatkom jajetu dok je muharino jaje krastavo ili bradavičasto, međutim u toj fazi je treba samo gledati, ostalo bi bila strašna šteta. Detaljniji opis blagve, poput duljine listića ili promjera klobuka i sličnog, sada neću iznositi, jer to imate u svakom i najmanjem gljivarskom priručniku, ali ću vam zato staviti neke fotografije koje niste vidjeli, a kako smo počeli ozbiljan gljivarski posao, ove godine ćemo uz opis blagve imati kao prilog veliki broj novih fotogarfija, koje će vam dočarati gljivu bolje od bilo kojeg opisa. Dok blagva nije bila na popisu zaštićenih gljiva, spremali su je na razne načine, pa čak i sirovu. Savjetujem vam da kad naiđete na blagvu, zastajte, promatrajte je duže i odjte joj dužnu počast, jer ona je ipak kraljica gljiva. Nije zavraga naša najaktivnija suradnica na forumu, sebi izabrala baš to ime.
JESENJI HRČAKHELVELLA CRISPA Gljiva kojoj sam se izuzetno obradovao. Viðao sam je samo po literaturi, a kad sam sa prijateljima išao po gljive za jednu od izložbi u jesen 2007. godine, na povratku iz šume, moj prijatelj Tušek Zvonko je ugledao nešto uz šumski put, više u kanalèiæu. Kada sam mu prišao vidjeli smo 100-tinjak primjeraka jesenjeg hrèka, u svim fazama razvoja. Ubrali smo 10-tak primjeraka, a kad smo nastavili dalje, uvidjeli smo da raste duž cijelog puta. Tada smo shvatili da ta gljiva raste u velikom broju, a mi je do tada nismo uopæe primjeæivali. Tako je i s veæinom drugih gljiva. Kada èovjek pozna mali broj gljiva, onda odlaskom u šumu te i traži, a ostale kao da ni ne vidi. Osnutkom gljivarske udruge i druženjem sa ostalim gljivarima, èovjek shvati koliko je bio slijep pored zdravih oèiju. Pitao sam brojne šumarske djelatnike, koji su cijeli život u šumi, za tu gljivu i oni odreda tvrde da je nikad nisu vidjeli i to je toèno, ali isto tako je toèno da ta gljiva oduvijek raste u našim šumama, samo je nismo percipirali. Nalazio sam dosta primjeraka znatno preko 20 cm visine, iako u literaturi piše da je najveæa visina 15 cm. Ovo navodim onima koji se slijepo drže knjiga. Knjige su osnova za ulazak u svijet gljiva, ali priroda je nepredvidljiva i ne treba se ukalupiti. Sam oblik gljive je vrlo nepravilan, ali vrlo lako je uoèiti da se sastoji od struèka i klobuka. Klobuk ima sedlasto režnjasti oblik, razvija se u par nepravilnih režnjeva, rubovi nisu srasli sa struèkom, vanjska ili gornja površina klobuka bjelkaste je ili oker boje, valovita je i naborana, a donja ima sliènu boju. Struèak je nepravilno uzdužno brazdast, a rebra se èesto raèvaju i formiraju udubine, cijelom dužinom je bjelkast. Dno struèka je uglavnom zadebljano. Meso na klobuku je vrlo tanko i lako lomljivo, a u struèku tvrdo i žilavo. Miris nije izražen, a okus je blag. Kod nas sam ga nalazio u jesen, u listopadnim šumama, uglavnom uz šumske putove, na mjestu gdje se sastaju nasipani dio ceste sa zemljanim dijelom. Kako ga nisam kušao, moram poslušati literaturu, a u njoj piše da je jestiv ali loše kvalitete. Baš me zanima kako bi izgledao kratko pržen, da li bi lièio èipsu, no za to æu saèekati jesen.
ŽUTI KRUHLAETIPORUS SULPHUREUS Žuti kruh pripada u parazite, jer raste na živim stablima dok ih potpuno ne iscrpi. Raste od proljeća do jeseni uglavnom na listopadnom drveću, ali i na voćkama, koje prošuplji i iništi. Rijetko se pojavljuje na deblima crnogorice. Posebno voli vrbe, pa ga žitelji uz Dravu zovu vrbovača. Upravo to je izazvalo zabunu među hrvatskim mikolozima. Iz zajedničke osnove raste nekoliko klobuka, jedan povrh dugog, nepravilni, neobičnih oblika i grbave površine, tako da zajedno mogu imati do 50 cm širine i do 20 kg težine. Svaki za sebe izgleda kao lepeza, žutinarančaste ili limunastožute boje, valovita ruba, a kod starijih plodnjaka podstava se lako odvaja. Cjevčice su kratke, žute, s malim okruglastim rupicama iz kojih se izlučuje žućkasta vodenasta tekućina. Meso je žuto, sočno dok je mlado, zatim suho, tvrdo i lomljivo, kiselkasta i gorkastog okusa, a mirisa na gljive. Dok je mlad, dobar je za jelo, a stanovnici Valpova i okolice i starije primjerke pripremaju tako da ih najprije prokuhaju. U Srbiji ga zovu «šumsko pile» i od njega rade izuzetno dobro slatko. Nakon kušanja slatkog oduševio sam se. Dr. Romano Božac, u svojoj Enciklopediji 2, navodi da mu je vrlo sličan ZLAĆANI KRUH (ceriomyces aurantiacus), kojeg do sada nisam sretao.
SVILENASTA TOBOLČARKAVOLVARIELLA BOMBYCINA Gljiva za koju dr Božac navodi da je dosta rijetka u Našicama je općepoznata. Godinama raste na jednom kestenu u centru grada i to po 3-4 puta godišnje, ali raste i na brojnim panjevima te natrulim stablima u našičkom parku. Literatura navodi da raste ljeti i u jesen, uglavnom na bukvi, no kod nas raste već od ranog proljeća. Klobuk joj je do 20 cm širok, bijel, prekriven svilenastim vunastorahlim čehicama (vlakancima), najprije jajolik ili stožast, zatim polukuglast i na kraju otvoren, katkad na vrhu klobuka ostane dio ovoja pa poprima zanimljiv izgled, često lagano ispupčen, u početku je cijeli plodnjak obavijen ovojem. Listići su gusti, slobodni,najprije bijeli, zatim ružičasti i na kraju smeđi, s mnogo lamelula. Stručak bijel, gol, blago povijen, prema klobuku nešto tanji, pun, zdepasto a katkad i gomoljasto dno. Meso bijelo, čvrsto, miriše na rotkvicu ili drvo, dobrog okusa. Ovoj labav, seže visoko na stručak, smeđ i kasnije ljuskav. Jestiva je iako nema neku posebnu vrijednost.
Radi karakterističnog izgleda i svilenastih bijelih čeha te staništa, nemoguća je zamjena s bilo kojom gljivom, ali postoji i žutosvilenasta tobolčarka (volvariella bombycina var. flaviceps) , koja je samo podvrsta svilenaste tobolčarke, a razlikuje se uglavnom po žućkastoj boji klobuka i po smeđem ovoju.
PRESNACLACTARIUS VOLEMUS Jedna od rijetkih gljiva koja se može jesti čak i sirova. Naime, dosta gljiva se može konzumirati u sirovom obliku, ali mala količina, dok se sirogriz ili presnac, bez problema može konzumirati. Nije neka delikatesa, ali može se jesti. U Bosni je samo malo posole i konzumiraju. Za kuhanje nije najbolja, ali se može malo prokuhati i peći na žaru, tako je dosta dobra. Osobno sam je najviše pojeo na našim izložbama gljiva, kako bi uvjerio posjetitelje da se može i sirova jesti. Klobuk joj je pravilan, u sredini ulegnut ili ljevkast, crvenosmeđe boje, sredina obično malo tamnija, dosta mesnat, u mladosti ima podvrnut rub klobuka, promjera do 15 cm, kožica suha bez ljusaka, u starijih gljiva kružno raspucana. Listići su prilično gusti, tanki, uski, silazni, najprije boje vrhnja a zatim kao lješnjak smeđi. Stručak je iste boje kao i klobuk, injast, na dnu je redovito zavinut, ponekad na sredini malo zadebljan, tvrd, krhak, pun. Meso bjelkasto, poslije smeđasto, ima tipičan zadah na sleđ (neki kažu po haringama ili sapunu), na presjeku ispušta mnogo bijelog mlijeka slatka okusa. Raste od početka ljeta pa sve do jeseni po vlažnim šumskim mjestima, pojedinačno ili u grupama. Možemo ga zamijeniti sa još ponekom mliječnicom, kao hrapavom mliječnicom (lactarius rugatus), ali opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama nema.
ZLATNA KRASNICARUSSULA AURATA Zasigurno jedna od najljepših krasnica. Vrlo teško ćete proći pored nje, a da je ne zamjetite. Klobuk izbočen, pa zatim spljošten, gladak, vrlo lomljiv, do 10 cm promjera, ponekad malo udubljen, živocrven, narančast ili crvenkast kao koža, često djelomično zlatno ili limunastožut, naročito po sredini, samo vrlo stari primjerci imaju blago zrakasto naboran rub klobuka, kožica se lako odstranjuje s klobuka. Listići su više ili manje gusti, međusobno povezani žilicama, bijele boje s limunovom ili zlatnožutom oštricom, jače vidljivom na rubu klobuka, do stručka zaokruženi i prirasli. Stručak je često malo nepravilnog oblika , često od sredine prema osnovi malo deblji bijel, kasnije pretežno žućkast (zbog spora), dno stručka je žućkasto. Meso je bijelo a ispod kožice klobuka žućkasto, prilično tvrdo, poslije lomljivo, krhko, neizraženog mirisa i blagog okusa. Raste ljeti i u jesen u listopadnim i crnogoričnim šumama. Kod nas nije česta. Izvanredna je za jelo, a ponajbolja na žaru.
Zbog njezine karakteristične boje, gotovo ju je nemoguće zamjeniti s bilo kojom gljivom, pa čak i s gljivom iz roda krasnica. Po kombinaciji boje klobuka i listića apsolutno odgovara blagvi (amanita cesarea), ali blagva je drugi rod gljiva.
KESTENJASTI VARGANJGYROPORUS CASTANEUS Meni osobno ponajdraža gljiva. Prvi put sam je našao prije više od 20 godina, na obroncima Krndije. Kako mi je i ona, kao i većina drugih gljiva bila nepoznananica, a svojom ljepotom i neobičnošću me privukla, zatražio sam stručnu pomoć. Tada je to bilo dosta teško. Nije bilo Interneta i sličnih pomagala, a i literatura je bila dosta rijetka. Ipak sam je uspio «determinirati» i od tada mi je posebno draga. Kako je počela suradnja s Brankom Bartolićem, pri postavljanju jedne izložbe, Branko je uzeo jednu gljivu i upitao me da li znam koja je to gljiva. Prije no što je izgovorio pitanje, ja sam mu rekao da se radi o kestenovom varganju. Ostao je pomalo iznenađen, jer mu malo gljivara zna prepoznati tu gljivu, a u malim Našicama, s početnicima, čudno. Objasnio sam mu zašto moj interes za baš tu gljivu.
Klobuk te gljive, najprije okruglast, zatim jastučast i spljošten, do 10 cm promjera, na zrelim gljivama ponekad udubljen. Tankog ruba, kod starijih primjeraka pomalo valovit, baršunaste kožice, a kasnije više ili manje glatke i sjajne, teško se odvaha od klobuka, od svjetlo do tamnosmeđe boje, katkad se prelijeva u boju cimeta ili narančastosmeđu. Cjevćice mlade bijele a poslije zelenkastožute. Do stručka zaokružene, na pritisak blago porumene. Stručak visine do 10 cm, valjkast, donji dio često deblji, smeđ poput klobuka, po suhom vremenu vodoravno ispuca, najprije pun a poslije komorasto šupalj. Često pomalo neravan, nepravilnog oblika. Meso je bijelo, debelo, u klobuku tvrdo i krhko, ispod kožice klobuka ružičasto ili lješnjakove boje, ponekad na zraku postane ružičasto, pod pritiskom pomalo požuti, na presjeku mjestimice blago smeđasto, ugodnog mirisa i blagog okusa. Raste uglavnom pojedinačni, ali ponekad i u malim skupinama, na pješčanom tlu, na proplancima listopadnih šuma, posebno ispod bukava, hrastova i kestenova. U literaturi piše da se može naći i u crnogorici, ali to iskustvo nemam. Jestiv je a posebno dobar je dok je mlad, kod starijih gljiva se jede samo klobuk. Pace piše da ga se može zamijeniti sa žučarom, a Božac piše da u Sjecernoj Americi raste sličan, međutim kod nas ga se teško može zamijeniti sa nekom drugom gljivom.
GOLEMA PUHARALANGERMANIA GIGANTEA Golema puhara je okruglasog oblika, ali ponekad je na vrhu i odozdo blago spljoštena, pri dnu zna biti malo naborana, promjera do 50 cm, za stanište je vezana korjenastim nastavkom, kratkim i skrivenim koji se ponekad jedva vidi. Ovojnica je dvostruka, vanjska (exoperidium) je deblja, mekana i glatka, te lomljiva i bjelkasta do krembijela, konačno se raspuca i raspadne u krpice, manje zakrpe koje postupno otpadaju; unutarnja ovojnica (endoperidium) tanja je i bijela, a poslije postane sivkasta i konačno sivosmeđa, nešto je krhkija od vanjske, dozrijevanjem se počinje nepravilno kidati, najprije na vrhu. Meso je bijelo, gusto, kasnije postane žućkasto i nešto vlažnije, mekano, zatim maslinastozeleno i kašasto, kada se osuši raspadne se u tamnosmeđu otrusinu. Najmanji povjetarac ili kiša su dovoljni da kroz otvor na vrhu izleti čitav oblak spora. Miris i okus su ogodni, dok je gljiva još mlada meso joj je bijelo, kad je meso već «zaprašeno» nije dobrog okusa. Udisanje otrusine uzrokuje jake smetnje u organima za disanje. Raste posvuda na poljima, vrtovima, ponekad u planinskim predjelima, na pašnjacima, u rijetkom grmlju, uzduž šumskih putova, na sunčanim stranama šimskih proplanaka, u koprivama, kod nas u našičkom parku i uz ribnjačke table. Jestiva je dok je mlada i to izvrsna pohana, pečena na maslacu, a odlična je i sirova na salatu, pripremljena je već za nekoliko minuta, prije upotrebe treba odstraniti cijelu ovojnicu. Može se zamijeniti s trbušastom puharom (calvatia utriformis) koja ima u mladosti na površini piramidalne izrasline i nokad ne dostigne težinu kao golema puhara. Ovaj veći primjerak je pronašao Marijan Kaselj iz Lađanske na našičkim ribnjacima, promjera 40 cm i težine 3,9 kg.
MAGLENALBATRELLUS PES-CAPRAE Još jedna izvrsna gljiva, ali zaštićena je i ne smije se brati. Klobuk je nepravilan, najprije sveden pa raširen i ulegnut, obod je tanak i vijugav, sa zelenkastom kožicom, ali usprkos tome izgleda smeđast jer ga pokrivaju čađavosmeđa ili smeđasta vlakanca, spojena u čuperke, s hrapavo pridignutim ljuskama, može narasti do 15 cm promjera, često se od klobuka do dna stručka pruža duboka brazda koja dijeli gljivu na dva simetrična dijela, tako da je slična papku. Cjevčice su bijele i na pritisak požute, kratke i silaze niz stručak, rupice su široke, uglate i nazubljene. Stručak je tvrd, kratak, malo nepravilan, često s uzdužnom brazdom, malo zakrivljen, žućkast, fino čehav, često ima vidljive jamice i ekscentrično postavljen s obzirom na klobuk. Meso je bijelo sa zelenkastim odsjajem i krhko, ugodnog mirisa i dobrog okusa, po lješnjacima. Raste uglavnom u jesen u listopadnim i crnogoričnim šumama, skupno ili pojedinačno, ove godine se pojavljivao i početkom ljeta, što nije uobičajeno. Gljiva je izvrsna, a može se jesti čak i sirova, ali kako je zaštićena, treba je ostaviti gdje i raste. Tamnosmeđi čehav klobuk nas može zavesti na neke druge gljive (hydnum badium), ali on ima ispod klobuka bodljike, a maglen rupice. Opasnosti od zamjene s drugim gljivama nema.
NABORANI CIGANČEKROZITES CAPERATA Ciganček je neopravdano zapostavljena gljiva na području oko Našica. Ljudi je gotovo i ne poznaju, a jedan od razloga je taj, što kod nas raste na istim staništima i u isto vrijeme kad i borov varganj, koji je preveliki izazov za sve koji idu u šumu samo radi «prikupljanja hrane».
Šteta, jer radi se o gljivi koja se može pripremati na mnogo načina, kao juha, umak, pirjana, suši se ili konzervira na razne načine. Jedino treba obratiti pažnju ako se beru mlade gljive, dok imaju zatvoren klobuk, zalijepljen za stručak, jer je neiskusan gljivar može zamijeniti sa smrtno otrovnom crvenkastom cjepačom (inocybe patuillardi), koja je vrlo slična, ali nema vjenčić.
Klobuk je širine do 15 cm, mesnat, tvrd, jajast, zvonolik, zatim se raširi i izravna, ponekad na vrhu izbočen, uskoro se na nekim dijelovima zrakasto nabora, obično ne do ruba, rub zrakasto rascijepljen i kasnije naboran, oker boje, ako je zrak vlažan izrazitije je obojan, često poblijedi, kožica je posuta sitnim prahom koji s ruba otpadne a na sredini klobuka se zadrži. Listići su gusti, srednje široki, kod stručka se sužuju te ga ponekad jedva i dotiču, nazubljeni, kod mlade gljive svjetložućkasti a poslije smeđeilovačaste boje. Stručak visine do 15 cm, čvrst, vlaknast, pun, valjkast, dno zdepasto, iznad vjenčića bijel i sitno dlakast, između vjenčića i dna stručka bijel sa svilenastim, srebrnastim ili ametistno-ljubičastim prugama, na nezrelim primjercima na dnu stručka, ponekad do sredine stručka pokriven tankom prilegnutom žućkastom, ljubičasto-ametistnom ili bjelkastom kožicom. Vjenčić bijel, mekan, viseći, nestalan, na zrelim gljivama često nedostaje. Meso bjelkasto, zatim žućkasto i na kraju prljavosmeđe, mlohavo i krhko, ugodnog okusa i mirisa. Kod nas raste od kraja ljeta do kasne jeseni u mahovini i žbunju borovnica, posebno iznad Gazija, iako je češći u crnogorici.
KRASTAVA KRASNICARUSSULA VIRESCENS
Golubača ili kako je u nas zovu golubica je tako tipična gljiva da ju je gotovo nemoguće zamijeniti. Jedinu pažnju treba obratiti, ako je neiskusni gljivar ili jako nepažljivi ne zamijene s mladom zelenom pupavkom (amanita phaloides) koja je smrtno otrovna. Ali stručak golubice je tvrd, bez zadebljanja i ovoja, te bez vjenčića. Ta zamjena nam se čini gotovo nemogućom, ali iskustvo nas uči da nikad ne reci nikad. To je sigurno najpoznatija gljiva iz skupine russula (krasnica), a kako je odlična i kuhana i sirova, prava je šteta što je vrlo često nađemo «pošutanu». Iako je ta pojava sve rijeđa, moramo nastaviti s edukacijom, kako bi neka negativna nasljeđa iskorijenili.
Klobuk je najprije okruglast, zbijen, zatim više-manje rastvoren, ponekad malo udubljen ili ispupčen, rub valovit, gladak, rijetko kada blago zrakasto naboran, kožica se da lako guliti samo s ruba. Mlad je bjelkast sa sitnim pjegama, pješčano brašnate boje koja se prelijeva u lješnjakovo smeđu i zelenkastu, mramoriran, kako kožica postaje deblja, oblikuju se mnogobrojne debele ljuske (bradavice), prilično pravilno raspoređene, zelene, zelenožućkaste, maslinasto ili sivozelene boje, između ljusaka je na rubu tamna ili svijetložuta podloga, u središtu sivozelena, na rubu siva, kasnije boja klobuka nejednolično izblijedi, širine do 15 cm. Listići su jako gusti, bijeli, neki rašljasti s ponekom lamelulom, krhki. Stručak visine do 10 cm, cilindričan, pun, lomljiv, bijel, katkad smeđemrljast, posut prahom. Meso tvrdo, krhko, bijelo, zatim s ružičastim ili s crvenkastim odsjajem, ispod kožice zelenkasto, ugodnog mirisa a kako stari postane neugodan po siru, slatkastog okusa. Raste od ljeta do kraja jeseni, osobito u listopadnim šumama, čak i za jakih suša kad baš i nema drugih gljiva. Moja supruga Vesna je obožava kao i mnogi iskusni gljivari, a pogotovo punjenu.
CRNA TRUBAČACRATERELLUS CORNUCOPIOIDES Gljiva koja nema impresivan izgled, a još gore ime, međutim izuzetno je dobra. Pogotovo ako znamo da je jako malo ljudi bere, a može se naći u velikom broju. Izgleda kao šuplja trubica, visine do 12 cm, s krpastim krajevima, plodno tijelo je tanko, mesnato, jako ulegnuto, vijugava i nepravilna oboda, pri dnu tanko i lagano se proširuje do rubova, na gornjoj strani i iznutra je crnosmeđe ili crnosivo, s prilegnutim čehicama, stručak je vijugav, modrikastosiv ili siv, te naboran. Meso je tanko, sivkasto ili crnkastosivo, kožasto, elastično, ugodnog mirisa i slatkog okusa. Otrusina je bijela. Raste razbacano i u svežnjićima, koji su ponekad veliki, na vlažnom i blatnom tlu, u listopadnim i mješovitim šumama. Uglavnom u jesen, ali ponekad i malo ranije. Pojedinih godina bude kao posijana, pa se kaže da je možete kositi. Zamjećeno je da je posljednjih godina bila veliki skupljač radioizotopa oslobođenih iz nuklearne elektrane u Černobilu. Ova gljiva je velika poslastica, a pogotovu je dobra kad se posuši, samelej i upotrebljava u prahu kao začin za juhe, umake, pečeno meso i dr.
Gotovo da i nema opasnosti od zamjene s nekim nevaljalim gljivama.
KRALJEVKABOLETUS REGIUS Klobuk do 20 cm širok, debelomesnat, u mladosti kuglast i sve do pred starost , zatim raširen i malo ulegnut, krasne crvene boje poput maline koja u starijih primjeraka često bude prigušena smeđesivim do smeđeoker tonovima. Kožica putenasta s nakupinama vlakana, potom gola i suha, vrlo brzo poprima krasnu ružičastu boju iz koje proviruje žuta osnova. Cjevčice su zlaznožute boje, a pod starost naginju na uljanu, ravno ili silazno prirasle,razvojem postaju sve trbušastije, široke, u pazušcu, na pritisak ne mijenjaju boju. Otrusina maslinasta. Stručak relativno kratak, do 15 cm visok, ovalan, u mladosti trbušast, kasnije batinasto zadebljan, u osnovi deblji i često karakteristično svinut, tvrd i pun, glatke površine,pod klobukom zlatnožut s finim žutim mrežastim crtežom, mjestimično crvenomrljav, a prema kraju kao krv crven, ali ne uvijek. Neki autori poput Ivana Fochta pišu da u gornjem dijelu ponekad na pritisak poplavi.Meso je debelo i tvrdo, osobito u stručku, žute boje intenzivnije iznad cjevčica i u vrhu stručka, ispod kožice crvenkasto, na prerezu ne mijenja boju (katkad, vrlo rijetko, ispod kožice klobuka poprima jedva vidljiv plavkasti ton), u bazi stručka s karmin mrljama i prugama. Ugodnog okusa i mirisa kao kod varganja, slično voću. Kod nas raste uglavnom u hrastovim šumama ali ponekad i u bukovim, osunčanim mjestima. U literaturi piše da raste ljeti, ali kod nas sam je nalazio uglavnom pred kraj ljeta i u jesen. Vrlo lako je zamjenjuju s lažnom kraljevkom ili po novom s ljupkim varganjem (boletus speciosus), te s šiljastonogim varganjem (boletus appendicukatus) i fechtnerovim varganjem (boletus fechtneri). Ako obratimo bolju pažnju, vidjeti ćemo da je klobuk prave kraljevke življe i čistije boje maline, jer u lažne kraljevke ona dosta zamagljena smeđom, zatim meso joj je rijetko, pa i tada u samo uskim dijelovima poplavi, dok u lažne kraljevke redovito i obuhvatnije plavi. Od drugih vrsta varganja sa crvenim klobukom se izdvaja po tome što nema crvenu mrežicu i crvene pore, već ima žute. Fechtnerov varganj i šiljastonogi varganj uvijek mjenjaju boju trusišta ako ih pritisnemo.
RASPUCANI VARGANJBOLETUS RETICULATUS Raspucani varganj, proljetni varganj, mrežasti varganj, sve su to imena ove izvrsne gljive. Postoje još mnogi varijeteti, ali to ćemo ostaviti znanstvenicima. Klobuk je širok do 30 cm, iako sam čuo i za veće. Mesnat, suh, vrlo promjenjive boje, okerbjelkast, smeđast ili boje lješnjaka, uglavnom više ili manje smeđ, rijetko žućkast ili bjelkast. Rub je jednake boje kao i klobuk, kožica je sitno baršunasta, uskoro se isuši, a po suhom vremenu raspuca u mnogobrojna nepravilna polja među kojima se vidi svijetlija podloga, tako da površina klobuka izgleda poput mrežice. U jesen kada je dosta vlage u zraku, vrlo rijetko ispuca pa to unosi zabunu i početnici ga teško prepoznaju, te ga imenuju crnogoričnim varganjem (boletus edulis). Ako znate da je površina klobuka raspucanog varganja sitno baršunasta a edulisa glatka i sjajna, tad neće biti zabune. Cjevčice su najprije bijele, poslije blijedo žućkasto i konačno maslinastozelenkaste, prirasle za stručak, ponekad prilično široke, uz stručak znatno kraće poslije se lako odvajaju od mesa klobuka. Rupice vrlo sitne. Stručak visine do 20 cm, u mladosti trbušast, poslije valjkast, površina je mrežasta, a mrežica je nešto svijetlija od podloge, svjetlosmeđ, osnova je bjelkasta, uglavnom jednako obojen kao i klobuk Meso debelo, bijelo, na zraku ne mijenja boju, čvrsto, tvrdo a uskoro omekša. Vrlo ugodnog mirisa i slatkastog okusa. Raste opojedinačno već od lipnja, a kod nas u Slavoniji od 10. svibnja, što će nekima čudno zvučati, ali je tako, pa sve do listopada, u blizini hrastova , bukava , graba i kestena. Jestiv je i to izvrsne kakvoće.
paSMREKINA RUJNICALACTARIUS DETERRIMUS Gljiva koja mi je dugo vremena bila enigma. Površnim iščitavanjem gljivarske literature sam zaključio da se ta gljiva ne može naći u našim krajevima, na području Slavonije a pogotovo Baranje. Jednom prilikom sam boravio na području gazijske Krndije, točnije na odmorištu Žicara (nadstrešnica Oktogon). Kako se uz jedan od tri potočića koji tu teku, nalazi par starih smreka, odlučio sam pogledati, više slučajno, nego s nekom ozbiljnijom namjerom. Mojem iznenađenju nije bilo kraja. Našao sam «čak» dvije smrekine rujnice. Požurio sam što prije pokazati taj nesvakidašnji nalaz svojim gljivarskim prijateljima. Danima sam hodočastio sa te dvije gljive, pa kad su se i osušile, ja sam neumorno objašnjavao kako su izgledale. Slijedeći moj susret s njima je bio u Begovom Razdolju, kada smo moj prijatelj Zvonko Tušek i ja brali varganje i mjenjali ih sa gljivaricama iz sjeveroistočne Hrvatske, kojima nisu išli varganji, ali su zato ubrale 15-tak smrekinih rujnica. Opet sam sretan, ponio kući u namjeri da ih konačno i kušam. Međutim po dolasku kući me pozvao jedan moj mladi gljivar. Nedavno je kupio kuću, koja je u dnu potkućnice imala mali «borovik». Tako se kod nas zove nasad smreka. On je tamo uočio jako puno gljiva, za koje ne zna o čemu se radi. Kao i inače, odgodio sam sve obveze i odletio do njega. Kad tamo, bezbroj smrekinih rujnica. Tako sam shvatio da ta gljiva kod nas raste oduvijek i to u velikom broju, samo što to mi nismo zamjećivali. Ovaj uvod sam naveo u namjeri da vam svima skrenem pažnju, kako bi zavirili i tamo gdje obično ne zavirujete. Vidjeti ćete, isplatiti će vam se. Pronaći ćete pravo bogatstvo pred kućnim pragom, a da to niste ni očekivali. Nakon toga smo otkrili mnoga staništa smrekine rujnice i ona je sada jedna od najomiljenijih gljiva našeg kraja. Spremamo je na dosta načina, ali najdraža nam je ukiseljena.
Klobuk ove gljive je u najranijoj mladosti konveksno udubljen a pred kraj uzdignuta ruba, najprije narančast i ubrzo zelenkastopjegav ili rjeđe koncentrično zelenkast, po vlažnom vremenu mazav, pod starost na sredini izbljeđuje, rub ostaje do kraja narančast, naraste čak i preko 10cm široko. Listići su prilično gusti, prirasli ili se lagano spuštaju niz stručak, narančastooker boje, poput klobuka, ubrzo postaju zelenkasto pjegavi. Stručak je valjkast, spužvasto šupalj, naraste do 7 cm visok. Meso je prhko, blijedo žućkasto, ispod kožice klobuka narančastocrvenkasto, za desetak minuta postane tamnocrveno. Ugodnog ijakog mirisa , te dobrog okusa. Raste potkraj ljeta i u jesen pojedinačno, isključivo ispod smreka (picea excelsa). Izvanredna je delikatesa. Zamjeniti se može sa običnom rujnicom (lactarius deliciosus), polukrvnom rujnicom (lactarius semisanguifluus) i lactarius salmonicolor koja raste ispod jela. Uostalom većina autora tvrdi da je smrekina rujnica samo jedna varijacija obične rujnice. Potrebno je samo obratiti pažnju na narančasto mlijeko koje ispušta na presjeku i tada je isključena svaka mogućnost zamjenen s nejestivim gljivama. Dosta mojih neiskusnih gljivara je brkaju s lažnom rujnicom (lactarius chrysorheus) koja raste u jesen po hrastovim i kestenovim šumama i nije jestiva, ali lažnoj rujnici su listići bjelkasti i na presjeku ispušta dosta bijelog mlijeka, pa je zamjena nemoguća.
KRHKA BRAŠNJAČACLITOPILUS PRUNULUS Klobuk promjera do 12 cm, bijele do svjetlosive boje, na sredini nešto tamniji, u početku sav pokriven bijelim prolaznim prahom koji je narubu postojaniji, gladak i fino putenast, izbočen, ponekad nepravilan, kasnije raširen, ponekad spljošten ili udubljen, nepravilan, tu i tamo grbasto izbočen, rub najprije debeo, pokriven debelim slojem praha, krajevi podvinuti, kasnije se više ili manje izravnaju, rub postane tanak, poklopčastog oblika, valovit i zrakasto rastrgan, po vlažnom vremenu malo ljepljiv, po suhom izgleda poput baršuna. Zdepast stručak, često zakrivljen, ponekad ekscentrično urasta u klobuk, nejednoliko zadebljan, sa zdepastim, bijelom, runjavim dnom stručka, jednake boje kao i klobuk, ugornjem dijelu posut prahom, pun, visok 3-4 cm. Listići su gusti, bjelkasti, poslije poprimaju blijedo ružičastu boju zbog spora, uski i dugosilazeći po stručku, lako se odvajaju od klobuka. Otrusina žućkasto-ružičasta. Meso bijelo, lomljivo, homogeno, u središtu prilično debelo, mekano. Prijatnog okusa, ponekad nagorko. Miris po brašnu, odnosno spermi. Raste od ljeta do kraja jeseni na šumskim proplancima, u hrastovim ili miješanim šumama, naročito u nizini. Često raste zajedno sa raspucanim varganjem (boletus reticulatus). Kod nas je često uz borove varganje (boletus pinophilus), a kako je brašnjača bijele boje, pomaže nam u traženju borovih varganja, kad otpadne dosta lišća. Brašnjača je jestiva gljiva i to vrlo ukusna. Moramo jako paziti, jer je vrlo promjenjiva oblika i lako ju je zamjeniti s otrovnim bijelim vrstama grlašica (rod Clitocybe). Ako obratite pažnju na vrlo lomljivo meso i silazeće crvenkaste listiće, to je nepogrešivo odvajaju od otrovnica kojima je meso žilavo i u zrelih primjeraka su listići bijele boje.
CRNOGORIČNI VRGANJBOLETUS EDULIS Varganj koji izaziva brojne polemike, kako vrhunskih stručnjaka, tako i početnika. To je gljiva, po pitanju koje se osobno ne slažem u jednom dijelu sa našim No 1. po pitanju gljivarstva, Romanom Božcem. To mi je bilo dosta teško izjaviti, jer dr Bošca gotovo obožavam i treba mi još jako puno vremena da mu se pokušam približiti, naravno u gljivarstvu. Radi se o slijedećoj tezi. Romano tvrdi da se boletus edulis može naći isključivo u crnogoričnim šumama (Picea, Abies) i nigdje drugdje. Ja već godonama berem varganj za koji sam 100 % siguran da se radi o boletusu edulisu i to u bjelogoričnim šumama, uglavnom bukva a karakteristično je da na tim terenima raste puno borovnica. I na 30. izložbi gljiva smo o tome dosta raspravljali, ali još ne priznajem da je u pravu. Jedini način da to rješimo, je da on dođe na te terene, gdje ćemo rješiti enigmu, a do toga će doći. Jedina stvar oko koje se svi slažemo je ta da se radi o izvanrednom varganju. Klobuk mu je do 30 cm promjera, u mladosti polukuglast pa više ili manje pravilno, jastučasto izbočen, rijetko malo udubljen, okercrvenkast ili sivkastosmeđ, rijetko izblijedi i potpuno pobijeli, prema staništu sad tamniji sad svjetliji, na rubu je obično svijetliji, kožica je glatka ili sitno smežurana, nije brašnasta, po suhom vremenu suh i sjajan, po vlažnom malo ljepljiv , mesnat. Cjevčice su razmjerno duge, sitne, nastručku gotovo slobodne, najprije bijele pa žute i konačno zelenkaste. Stručak do 15 cm visok, i do 7 cm debeo, jajolikog oblika, kasnije postane valjkast, često sa zadebljanim dnom, obično debelo mesnat, pun, bjelkast ili svijetlo do blijedo crvenkastosmeđ, ponekad pokriven sitnom mrežicom koja je odozgo bijela, prema dnu stručka tamnija, a obično je na samom dnu nema. Meso je tvrdo, čvrsto, uskoro omekša, tik ispod kožice je svjetlosmeđe, a inače je potpuno bijelo, čak i iznad trusišta. Prijatnog mirisa i okusa. Otrusina smeđemaslinaste boje. Raste najčešće u planinskim krajevima na sunčanim mjestima, u smrekovim i jelovim šumama, posebno za vrijeme toplih, kišnih, ljetnih dana. Kod nas ispod bukava, grabova, lipa i hrastova u vrijeme rasta borovih varganja. Izvanredno jestiva gljiva. Jako mu je sličan, također jestiv raspucani varganj (boletus reticulatus), koji se od njega razlikuje po raspucanom klobuku. Raspucani varganj ima ako bolje pogledamo mat klobuk a cenogorični varganj je sjajan. Sliči mu i cijeli niz varganjevki koje uglavnom imaju žućkasto meso, ali su sve odreda jestive. Moramo obratiti pažnju da ga ne zamjenimo sa žučarom (tylopilus felleus) koja je nejestiva jer ima oku po žuči.
PROSENJAKHYDNUM REPANDUM Prosenjak je meni najbolja gljiva za kiseljenje u octu. Prije par godina smo moja supruga i ja ukiselili preko 100 kg prosenjaka, te smo tom delicijom upoznali brojne prijatelje i znance. Već dvije godine ih gotovo ne vidim. Naš narod ih ne pozna i radi toga ih ne bere, pa ona teza da se prekomjernim branjem uništava vrsta, u ovom primjeru baš i ne pije vodu. Njemu ove zadnje dvije godine nešto nije odgovaralo, pa ga nema, bez obzira na (ne)branje. Kad se opet stvore uvjeti, biti će ga na pretek.
Klobuk prosenjaka je debeo, mesnat, čvrst, grbav, podijeljen u nepravilne režnjeve, katkad pahuljasto injast, bjelkastožut ili malo crvenkast, rub je lagano podvinut i valovit. Himenij građen od šiljaka ili bodlji koji su vrlo lomljivi, žutobijele boje, dugi više od 6 mm i spuštaju se po stručku, dosta su gusti, različite duljine. Stručak visine do 8 cm, ponekad nepravilan i ekscentrično postavljen , jednake boje kao i klobuk, pun, gladak. Meso bijelo i tvrdo, lomljivo, ispod kožice klobuka blago ružičasto, ugodnog mirisa i gorkastog okusa, na zraku zna malo požutiti. Raste od ljeta do zime u velikim kolonijama po listopadnim i crnogoričnim šumama. Jestiv je ali nije neka delikatesa. Dosta dobar je kao dodatak drugim gljivama, ali pravi je specijalitet ukiseljen u octu. Ako se spremaju stariji primjerci, dobro je odstraniti šiljke, čime se smanjuje gorčina. Pojavljuje se u različitim nijansama boja, zbog čega je česta zamjena s bijelim prosenjakom (hydnum albidum, no po meni je najveća mogućnost zamjnene s malim ježekom (hydnum rufescens) kojemu se šiljci ne spuštaju po stručku.
MEDENA PUŽEVICAHYGROPHORUS RUSULLA- MEDENKA... Klobuk promjera do 15 cm, ljepljiv, ružičastoljubičast s tamnijim ljuščicama koje su nasredini gušće, ponekad bjelkast i s rijetkim purpurnocrvenim ljuščicama, mesnat, u mladosti podvijena ruba, s vremenom otvoren i malo ulegnut, valovit, s vremenom izblijedi. Listići bijeli i preljevaju se u ružičatu, zatim s ružičastoljubičastim ili crvenocrnim pjegama, debeli i prirasli stručku, gusti. Stručak visine do 8 cm, debeo, pun bijel, pokriven s ružičastim, purpurnocrvenim pjegama, svjetliji od klobuka, u gornjem dijelu dlakast. Meso bijelo, na prerezu lagano pocrveni, debelo, tvrdo, blagog i pomalo gorkog okusa, neodređenog mirisa. Bijela otrusina. Raste ljeti i u jesen u listopadnim šumama, osobito bukovim i hrastovim, na vapnenastom tlu, u skupinama. Vrlo dobra za jesti, može se i konzervirati, ali nije za sušenje. Stariji primjerci se mogu kušati a ako su gorki onda ih odstranimo. Možemo je zamjeniti sa crvenkastom puževicom (hygrophorus erubescens) koja je tamnije vinskocrvene boje, a raste u crnogoričnim šumama i čije meso ima gorak okus i zbog toga nije jestiva. Ne postoji opasnost od zamjene s opasnim gljivama.
DVOJNA SUNČANICAMACROLEPIOTA PERMIXTA Gljiva koju će gotovo svaki gljivar ubrati i pripremiti za jelo, a da neće znati o kojoj gljivi se radi. Razlog tome je što ona neodoljivo sliči velikoj sunčanici (macrolepiota procera), a i čitavom nizu ostalih sunčanica. U novije vrijeme se spominju dvije vrste otrovnih sunčanica: PILATOVA SUNČANICA (macrolepiota rhacodes var. Hortensis Pilat) i OTROVNA SUNČANICA (macrolepiota venenata), pa zato ljubiteljima gljiva preporučam oprez. Nekad se govorilo da kod sunčanica nema problema, da su sve jestive, a sad se to promijenilo, stoga opreza nikad viška. No vratimo se ovoj našoj DVOJNOJ SUNČANICI. Klobuk je do 20 cm promjera , kao i sve sunčanice u početku okruglast ili jajolik, kasnije polukuglast, zvonast i na kraju raširen, tupo ispupčen, u cijelosti prekriven krupnim sivosmeđimčehama, sredina tamnosmeđa, rub krpast. Listići su bijeli a kasnije oker, do stručka prirasli za kolarij. Stručak visine do 30 cm, valjkast, zadebljane osnove, lomljiv, dvostruki vjenčić i s donje strane smeđ, osnova mu je bjelkasta, prema gore pjegavo smeđe išaran, na oštećenim mjestima plavkast. Meso je bijelo i na lom ili prerez ne mijenja boju, u sredini klobuka tvrdo, miris i okus ugodni po gljivama. Raste potkraj ljeta i u jesen, najčešće pojedinačno u šumama. Ova na slici je ubrana potkraj listopada 2008. u bjelogoričnoj šumi Rastovac, pored Donje Motičine. Gljiva je jestiva i upotrebljava se samo klobuk, jer je stručak vlaknast i žilav. Već smo rekli da je vrlo slična velikoj sunčanici (macrolepiota procera), ali od nje se razlikuje po tome što ova naša dvojna ima vrlo grubo čehasti klobuk s tamnim ispupčenjem, raste kasno ljeti i u jesen kada počnu mrazevi. Tada promrzli klobuk ili stručak dobije plavkaste mrlje. Ustvari cijelo plodište, kad ga nađete, ima nekako drugačiji i poseban izgled. Od kuštrave sunčanice se razlikuje po tome što kuštravoj sunčanici (macrolepiota rhacodes) meso na presjeku ili lomu vrlo brzo mjenja boju u crvenkastosmeđu da bi na kraju postalo prljavosmeđe, isto tako stručak kuštrave sunčanice je gladak, te klobuk kuštrave sunčanice nema ispupčenja na sredini.
LJUBIČASTOZELENA KRASNICARUSSULA CYANOXANTHA Jedna od najboljih krasnica. Klobuk pronjera do 15 cm, u mladosti okrugao, zatim polukuglast a na kraju raširen i ulegnut, ponekad prevladava ljubičasta ili zelenkastosivomodra boja, a vrlo često su sve boje pomiješane sa žućkastom nijansom, inače izvanredno promjenjive boje u kombinacijama, ljubičastoplava, ljubičastocrna, zelenkasta i zelena, kožica uskoro suha sa zrakasto položenim vlakancima, kasnije zrakasto naborana, rub još kasnije naboran, kožica se može samo djelomično guliti. Listići gusti, bijeli, ebeli, mekani, široki,nejednako dugi i račvaju se, bitno je obilježje da nisu krhki već su elastični, na pritisak prstom ne pucaju. Stručak je čvrst, bijel sa sivim ili ljubičastim odsjajem, često sa smeđatim pjegama, uzdužno naboran, pun, mesnat, cilindričan, visok do 10 cm. Meso dosta elastično, bijelo, ispod kožice nježno ružičasto, na zraku postane u trenutku pepeljastosivo, bez mirisa, prijatnog, slatkastog okusa po lješnjacima. Otrusina snježnobijela. Raste ljeti i u jesen skupno ili pojedinačno u listopadnim i crnogoričnim šumama. Jedna od najboljih gljiva po pitanju jestivosti. Vrlo lako se može zamijeniti s drugim krasnicama, ali ako obratimo pažnju na listiće koji nisu krhki, već su elastični i ne pucaju na dodir prstiju, prepoznati ćemo je.
NARANČASTOCRVENA ZDJELIČARKAALEURIA AURANTIA Dok je mlada ova gljiva ima oblik male blijedoružičaste, brašnom posute kugle. Počne se rastvarati na vrhu i tada poprima oblik zdjelice ili pehara, a kasnije je nepravilna i valovita ruba, te naraste do 15 cm široko, na osnovi gotovo da i nema stručak („batrljak“), često je nesimetrična, rub blago zavinut prema gore nikada potpuno ne izblijedi, unutrašnja je strana himenija glatka i narančastocrvena, rjeđe narančastožuta, vanjska strana je nešto svijetlija, meso je ružičasto ili blijedonarandžasto, krhko, tanko, ne osobitog mirisa. Raste od kasnog ljeta i čitavu jesen pojedinačno ili u svežnjićima, po šumama, ali najbolje uz rubove šuma i uzduž putova na pješčanom tlu. Jestiva je čak i sirova, kad se upotrebljava na salatu, pomiješana sa šećerom i likerom, što predstavlja pravi specijalitet. Većina zdjeličarki, pa i ova ima jedno zanimljivo svojstvo koje se očituje u ispuštanju spora. Ako je na staništi ili košari samo dotaknete, ona kao da se prestraši izbaci oblak spora. To me kod nje fascinira, pa je stalno dodirujem i pokazujem prijateljima. Možemo je zamijeniti sa sličnim sitnim crvenim zdjeličarkama, ali sve one imaju na rubu plodišta dlačice a poneke vrste i duge trepavice.
JELENOVO UHODENDROPOLYPORUS UMBELLATUS Sinonimi: grifola umbellata, polyporus umbellatus
Jelenovo uho ili hrastov žbunac je gljiva koja će vam svakako ostati u pamćenju, ako je ikad nađete. Razlog tomu je što ga nalazite u obliku grma, promjera 30-tak centimetara pa i više, čak do 50 cm. Plodno tijelo mu se sastoji od debelomesnatog, zajedničkog stručka iz kojeg se višestruko granaju manje grane u veći ili veliki grm. Taj debeli zajednički stručak je bjelkast s ružičastim i oker odsjajem iz kojeg se granato šire mnogobrojni valjkasti stručci kao kraće ili dulje grane i grančice. Svaka od njih se na kraju raširi u malen klobučić, promjera 2-3 cm, mesnat, najprije konveksan, često s blagom grbicom na sredini, pa otvoren i zatim u središtu ulegnut, sive boje, katkad i smeđast, a često čehasto ispucan. Cjevčice su vrlo kratke, bijele boje i lagano se spuštaju niz stručak. Stručak je razgranat, mesnat, bijele boje. Otrusina je bijele boje. Meso bijelo, mekano, kasnije malo vlaknasto, mirisa po brašnu i dobrog okusa, pod starost postane gorkast. Raste ljeti a ponekad i u jesen (kolovoz-rujan), u listopadnim šumama, pogotovo ispod bukovih i hrastovih stabala, na panjevima i ukopanom korijenju. Jestiv je , a dok je mlad, izvrsne je kvalitete. Kod nas u Slavoniji ga vrlo često zamjenjuju sa jestivom ZEČARKOM (grifola frondosa), što nije opasno, ali ipak bi ih trebalo razlikovati, što nije teško. Zečarka se sastoji od debelomesnate osnove koja se grana u mnogobrojne stručke koji završavaju klobucima lepezasta oblika ili u obliku lopatice, a jelenovo uho završava klobučićima kojima su stručci u centru klobuka. Ta razlika je dovoljna i za površan pogled, kako bi razlikovali te dvije gljive.
CRVENKASTI BARŠUNOVACXEROCOMUS RUBELLUS CRVENKASTI BARŠUNOVAC, KRVAVI BARŠUNOVAC
Klobuk najprije polukuglast, zatim raširen i vrlo često valovit, kožica je suha i baršunasta a pod starost za suha vremena raspucana, klobuk je ružičast, crvene ili purpurnocrven, brzo izblijedi, postane pjegav, promjera do 10 cm. Cjevčice su žute ili maslinaste, na presjeku postanu zelenkastoplave, sitnih uglatih rupica, srednjeduge. Prirasle ili se spuštaju niz stručak. Stručak gladak, pri vrhu žut, u središnjem dijelu crvenkast, pri dnu smeđast, valjkast, na osnovi često tanji, na dodir poplavi, naraste do 8 cm visok i do 1,5 cm debelo. Meso žuto a ispod kožice klobuka do debljine 1 mm crveno kao i klobuk, u stručku malo vlaknasto, u klobuku spužvasto, na presjeku postane lagano tamnoplavo, neizraženog mirisa i okusa. Raste ljeti i početkom jeseni ispod listopadnog drveća, u miješanim šumama i parkovima, u travi uz putove, vrlo često u svežnjićima po nekoliko primjeraka. Inače je dosta rijedak. Jestiv je iako po meni nije neka delikatesa. Za dodatak s drugim gljivama je dobar. Zamijeniti se može s žućkastim baršunovcen (xerocomus armeniacus) koji isto tako ima raspucan klobuk, ali je boje kajsije, stručak je oker zlatnožut a na sredini je crvenkasto nahukan. Sve su to jestive gljive, tako da ne postoji opasnost od zamjene s otrovnim gljivama, ako pripazimo.
BARŠUNASTA PANJEVČICAFLAMMULINA VELUTIPES Vrlo interesantna gljiva, relativno nepoznata na području Slavonije i Baranje, a prava je šteta jer raste u vrijeme potkraj jeseni i zimi kad nije naročit izbor drugih gljiva. Kako raste busenasto ili pojedinačno na živom ili već trulom listopadnom drveću, posebno na vrbi i topoli, te zbog vremena rasta, zamjena s nekom drugom gljivom je gotovo nemoguća. Klobuk je najprije izbočen pa zatim ravan, promjera do 8 cm, s malo grbavim i blago naboranom rubom, glatke kožice, vlažne i vrlo ljepljive, lagano injaste, slabo mesnate, žućkastocrvene ili narančastožute boje, u sredini tamnije, koja za suha vremena pomalo izblijedi. Listići su prilično rijetki, široki, prema rubu klobuka se ponekad sužuju, slobodni, bijeli a zatim malo crvenkasti. Stručak duljine do 7 cm, karakteristično baršunast, ponekad urasta ekscentrično, vitak, savijen, u početku pun a kasnije šupalj, vlaknast, pod klobukom crvenkastožut a inače prekriven baršunastom crnosmeđom prevlakom, kod starijih primjeraka gotovo crn, jednolično debeo ili bočno stisnut, dno stručka ušiljeno i korjenasto produljeno. Mesu žuto i tanko, mekano, žilavo, blagog voćnog mirisa i blagog okusa. Jestivi su samo klobuci jer je stručak tvrd. Vrlo dobra je i ukiseljena, a može se i smrzavati. Poneki autori preporučuju da klobuke treba prokuhati a vodu odliti.
SMREKOVA ČEŠERKASTROBILURUS ESCULENTUS Jedna od prvih vrsta gljiva koja se pojavljuje nakon zime. Raste u najranije proljeće na češerima smreke koji su djelomično ili mpotpuno ukopani u tlo. Klobuk širine do maksimalno 4 cm. Najprije konveksan, zatim raširen, slabo mesnat, gotovo vodenast, gladak, bez sjaja, tamnosmeđ ili čokoladnosmeđ a u mlade gljive svijetliji, za suha vremena svijetlosmeđ. Listići bijeli ili sivkasti, kasnije sivkastožućkasti, gusti, do stručka zaokruženi i slobodni. Stručak visine do 10 cm, valjkast, po cijeloj dužini jednako debeo, šupalj, gladak, najprije bjelkast, poslije čokoladno smeđ, na osnovi vlaknasto dlakav. Meso tanko bjelkasto, gorkog okusa i neizraženog mirisa.Klobučići su jestivi.
Smrekovoj češerki je vrlo bliska jestiva vrsta SIVA ČEŠERKA (strobilurus esculentus var. grisea), koja raste na istom staništu i u isto vrijeme. Slična joj je također i JESENSKA SITNOSPORKA (baeospora myosura) koja raste na češerima smreke i bora, ali u jesen i nije preporučljiva za jelo.
Naš novi prijatelj sa ovih stranica, Iko iz Minhena mi javlja da je u Njemačkoj konzumiraju sirovu, odmah u šumi, a da je jako dobra kad se na kruh namazan maslacem poslože klobučići.
Grabov djedLECCINUM GRISEUM - PASJI VARGANJ
Prekrasna gljiva koja kod nas u Slavoniji raste gotovo na svakom koraku, a narod je skoro i ne pozna. Nazivaju je «pasji varganj» i prema njoj se odnose s prijezirom.Nekada, dok nije počelo djelovati gljivarsko društvo Našice, mogli ste je naći uglavnom «pošutanu». Sada je tog barbarskog čina daleko manje, ali većina ipak zazire od konzumacije iste. Glavni razlog tomu leži u onoj staroj narodnoj da su sve gljive koje mjenjaju boju na presjeku otrovne, što je potpuna neistina. Raste u jesen, ali ponekad se može naći i ljeti i to uglavnom u grabovoj šumi, no može se naći i uz hrastove, lijeske i bukve, no nikada uz topole i breze, uz koje rastu blizi mu srodnici Brezov djed (leccinum scabrum) i Topolov djed (leccinum duriusculum). Klobuk je najprije polukružan pa otvoren, promjenjive boje, ali većinom maslinasto ili čađavo smeđ. Karakteristične su vrlo česte nepravilne udubine smještene po površini klobuka. Ako pažljivo pogledamo, uvidjeti ćemo da je rub malo svijetliji. Kožica mu se na da guliti. Kožica je po vlažnom vremenu sluzava, a po suhom uglavnom naborana i raspucana. Cjevčice su prilično duge, sitne, do stručka kraće, bijele, zatim sive s laganim daškom na maslinasto, djelomično pričvršćene na stručak ili slobodne. Stručak dug i karakteristično pokriven sivocrnim čehicama po cijeloj dužini, radi čega i izgleda tamniji, na dodir pocrni, a gotovo uvijek je zakrivljen, čvrst, dno stručka blago zadebljano, vlaknast pa zato uglavnom nije za jelo (samo stručak). Meso je bijelo, drobljivo, vrlo brzo postane mekano, sluzavo, na prerezu malo pocrveni, zatim poplavi i na kraju pocrni, a pri dnu stručka zelenkasto pa crnkasto. Miris jedva osjetljiv ali ugodan. Prijatan kiselkast okus. Jestiv je i to IZVANREDAN, iako mu meso kuhanjem pocrni. Kako sam već rekao, stručak je vlaknast i nije baš ugodan za jesti. Možemo ga, ako ne pazimo, zamijeniti sa drugim vrlo sličnim djedovima, ali sve su to od reda jestive gljive i ne postoji opasnost od zamjene s otrovnim gljivama.
Osobno mislim da je to gljiva koja će, kad je bolje upoznamo, promijeniti naše gljivarske jelovnike.
BUKOVAČA
PLEUROTUS OSTREATUS
Gljiva koja se ponajviše umjetno uzgaja. Izuzetno cijenjena gljiva. Kako raste na različitom drveću, narod joj daje razna imena, uglavnom po drvetu na kojem raste, Ja sam ih brao na bukvi, johi pa čak i na bazgi. Uglavnom raste u kasnu jesen i zimi, ali na našim terenima je česta varijacija koja raste ljeti, gotovo bjelkasta.
Klobuk: do 15 cm promjera, ekscentričan i asimetričan, iznad stručka malo ulegnut, sjajan, prilično promjenjive boje (što zbunjuje slabe znalce), crno-ljubičasti ili smeđi, sivi, žućkasti ili bijelkasti, klobuci poput školjke, smješteni jedan povrh drugog kao crijepovi
Listići: više-manje gusti, široki, prirasli za stručak, račvasti i srašteni, najprije bijeli a kasnije sivkasti, pod starost žućkasti
Stručak: redovno ekscentrično postavljeni u odnosu naklobuk, kratak no ponekad vrlo dug, pun, bijele boje, prema kraju obučen u sjajne bijele čehinje, spojeni u zajedničko dno
Meso: bijelo, čvrsto ugodnog mirisa i okusa, kasnije malo žilavo
Stanište: raste busenasto na panjevima i živom listopadnom drveću, rijetko na crnogorici,
Jestivost: izvanredna
Navedeni podaci su korišteni iz iskustva i slijedećih izvora:
1. Romano Božac: «600 gljiva naših krajeva»
2. Giuseppe Pace . «Atlas gljiva»
BUSENASTA TIGRICA
LENTINUS TIGRINUS
Klobuk: najprije polukružan, ali ubrzo se ljevkasto udubi, do 10 cm širok, prilično kožnat, smeđa i baršunasta kožica uskoro se raspadne u bodljikave tamnosmeđe ljuske, koje su vrlo guste naročito u sredini dok su na obodu mnogo rijeđe, između njih se nazire bijela , svilenasta, sjajna podloga, rub tanak, rascijepljen, krajevi podvinuti
Listići: gusti, uski,, silazni niz stručak, oštrica uskoro pilasta, bjelkasti, zatim boje vrhnja s narančastim odsjajem
Stručak: vitak, kratak, prema klobuku tanji a prema dnu deblji, zakrivljen, nitasti ostaci koprene izgledaju kao prividan, prolazan prstenak, zatim je čitav stručak načičkan prolaznim, zrnatim ljuščicama, pun, vlaknast, žilav
Meso: žilavo, elastično, tanko, bijelo, uskoro kožasto, posuši se ali ne sagnjili, miris po vrhnju, oštrog okusa
Stanište: raste u skupinama ili svežnjićima od proljeća do jeseni na deblima ili panjevima listopadnog drveća, osobito na vrbama, topolama i bukvama, na vlažnom tlu
Jestivost: zbog izrazito kožnatog mesa nije neka delikatesa , mlada još nekako, ima podataka da je narod uz Dravu u Slavoniji i Baranji konzumira, ali mišljenja smo da to nije točno
Navedeni podaci su korišteni iz iskustva i slijedećih izvora:
1. Romano Božac: «600 gljiva naših krajeva»
2. Giuseppe Pace . «Atlas gljiva»
OŽUJKA
HYGROPHORUS MARZUOLUS Izvanredna gljiva, ponajveći majstor kamuflaže. Dosta rijetka, raste rano u proljeće, kad se samo znalci upućuju u istraživanje terena. Mi smo tijekom 2007. godine prošli školu kod vrsnog majstora za tu vrstu gljiva, Božidara Laušina – Samoborca, ali tek u proljeće 2008., točnije 09.03.2008. na terenima Krndije kod Gazija, Stjepan Pristav u društvu braće Penić, Petra i Antuna, pronašao je prve primjerke. Kako je ta gljiva zaštićena, možda ju je netko i ranije pronalazio, ali ovo je prvi službeni podatak.
Klobuk: do 10 cm širok, nepravilan, najprije zaobljen, uskoro spljošten i udubljen, neravan, mladi primjerci mogu biti potpuno bijeli, osobito ako su pokriveni lišćem, kasnije svjetlosivi do tamnosivi, stare gljive su gotovo crne, nije ljepljiv i nema vodenastih tragova,
Listići: srednje gusti, debeli, najprije bijeli zatim sivkasti, lagano se spuštaju niz stručak a međusobno su povezani žilastim naborima, oštrica je uvijek svijetlija
Stručak: zdepast, najprije bijel i pokriven prahom, kasnije izrazitije siv naročito pri dnu, prema gore je kao pokriven injem, 3-8 cm visok, mesnat, pun, ravan ili zavinut
Meso: debelo, mekano i vlaknasto, bijelo, ispod klobuka sivkasto, mlado je krhko, miris pojedinačnih primjeraka jedva osjetljiv, pregršt ožujki smrdi po kuhanom urinu, kod starijih gljiva još izrazitije, blag okus
Stanište: Raste u razbacanim skupinama ili «gnijezdima» po brežuljcima, ispod smreka i jela, ali kod nas pod bukvama i kestenima
Jestivost: jedna od najboljih vrsta gljiva, ali kod nas se nalazi na popisu zaštićenih vrsta gljiva i ne smije se brati. Kako je dosta rijetka, dobro bi nam došao svaki podatak o njezinom javljanju, jer bi tek tada mogli približno točno znati njezinu rasprostranjenost i brojnost. Svaka Vaša spoznaja po pitanju ove gljive je dobrodošla.
Navedeni podaci su korišteni iz iskustva i slijedećih izvora:
1. Romano Božac: «600 gljiva naših krajeva»
2. Giuseppe Pace . «Atlas gljiva»
SLAMNATICA
FERRIIJEVA VITIČARKA - STROPHARIA RUGOSOANNULATA Gljiva za koju se pričalo da je u prirodi gotovo i nema, ali se izuzetno uspješno uzgaja. Posebnost uzgoja je ta što se ne mora sterilizirati slamu, Prošle, 2007. godine, donio mi ju je Goran Cvijetović, jer kod njega se pojavila u ogromnom broju. Na njivama gdje je posijan kukuruz a gdje je godinu prije bila pšenica, pogotovo ako je iz zemlje virila nezaorana slama. Prizor kakav se rijetko viđa. Na tisuće plodišta, uglavnom u redovima. Kukuruz je tada imao od 2 do 4 lista. Slijedećih dana su mi donosili sa raznih strana brojne primjerke. Neki su bili klobuka preko 30 cm. Kod branja moramo obratiti pažnju da vlasnici oranica nisu prskali njivu herbicidima.
Klobuk: uglavnom do 10-tak cm, ali izuzetno i preko 30 cm, mesnat u mladosti zaokruženo konveksan, po vlažnom vremenu lagano viskozan a inače suh i sjajan, pojavljuje se u žuto-smeđoj, sivo-smeđoj, crveno-smeđoj ili zagasitožutoj boji, u mladosti se na rubu nalaze ostaci zastorka, rub je dugo vremena podvrnut
Listići: gusti, debeli, nejednako dugi, u pazušcu zaokruženi, boja im je jako karakteristična i to sivo-ljubičasta ili sivo-plavkasta
Stručak: najprije bjelkast, zatim bjelkasto-smeđast ili žućkasto-smeđast, čvrst, valjkast, pun, nosi opnast vjenčić koji ponekad može ostati samo u tragovima, iznad vjenčića slabo brazdast
Meso: bijelo, ispod kožice klobuka lagano slamnatožuto, miris i okus izraženi
Stanište: na kukuruzištima gdje je godinu ranije rasla pšenica, pogotovo na mjestima gdje još viri nesagnjila slama, moj prijatelj Goran kaže da je bitno da j pšenica francuske sorte, što naravno nije bitno
Jestivost: jako dobra
Navedeni podaci su korišteni iz iskustva i slijedećih izvora:
1. Romano Božac: «600 gljiva naših krajeva»
2. Giuseppe Pace . «Atlas gljiva»
Borov varganj
(Boletus pinophilus) Borov varganj je jedan od najboljih varganja. Dosta je rijedak, ali kod nas ga srećom ima dosta. On je varganj koji se javlja prvi u proljeće i zadnji u kasnu jesen, pa i u ranu zimu. Znam da su ubrani primjerci i oko Nove godine, posebno oko Orahovice tj. na Papuku. Prvi se javljaju dosta rano, a ove godine prvi je došao 27.07.2008. Klobuk mu je jako mesnat, sirok do 35 cm, najprije polukuglast, zatim izbocen, cesto nepravilan, barsunast, smedjecrvenkast ili zrnato smedj, ove godine zbog nedostatka vlage jako ispucan pa zbunjuje neiskusne, kod mladih gljiva prekriven bijelim prahom koji se na rubu zadrzi. Cjevcice su najprije bijele pa blijedo zuckaste i na kraju zuckastomaslinaste. Vrlo cesto rano postane pljesnjiv. Rupice su male i okrugle, boje poput cjevcica. Strucak debeo, tvrd, katkad trbusasto zadebljan, ali najbitnije je da je prekriven tipicnom i vrlo izrazenom crvenkastom mrezicon. Meso je bijelo, tvrdo i nepromjenjive boje, ali iznad cjevcica na zraku blago poplavi. Miris po svjezem kruhu ako gljivu razrezemo. Okus vrlo prijatan. Najbolje rezultate sam imamo na nadmorskoj visini od 300 do 500 metara, kod nas u Slavoniji. Iako mu je naziv borov, a kod nas je malo crnogorice, ipak ga ima i to uglavnom u bukovoj sumi. Mala je vjerojatnost da ga se moze zanijeniti s nekom otrovnom gljivom. Ipak kao i uvijek kod gljiva, nuzan je oprez
ŽUTICA
bjelkasta lisičica - Cantharellus cibarius Jedna od najomiljenijih gljiva u našim krajevima.Javlja se u mnogo varijeteta koji su svi dobri za jelo. Jedino treba paziti da se ne zamijeni sa lažnom lisičicom (hygrophoropsis aurantiaca) koja raste uz panjeve, a kod nas uglavnom u crnogorici. Za nju u starijoj literaturi piše da je jestiva a i u novijoj je ne smatraju otrovnom, iako ubrzo nakon jela izaziva probavne smetnje jer je teško probavljiva. U najnovijem izdanju dr Romana Božca, Enciklopedija 2, navodi se da je otrovna. Lažnu lisičicu često možete naći na tržnicama kako je prodaju pod nama poznatu žuticu. Osim lažne lisičice, trebate paziti da našu poznatu žuticu ne zamijenite sa zavodljivom otrovnicom pod imenom Zavodnica (omphalotus olearius). Izgleda prekrasno i kad je neznalac vidi, oduševi se sa njezinom ljepotom i veličinom, a nakon konzumiranja nastaju problemi. Srećom vrlo brzo djeluje, pa se stigne do liječnika i uglavnom se uspije srediti.Jučer sam u mjestu Podgorač razgovarao s čovjekom koji se zajedno sa svojom suprugom otrovao zavodnicama i inzistirao je na tome da su izuzetno ukusne i da nisu smrtno otrovne, jer govori iz iskustva. Na našem području, srećom trovanja gljivama nisu česta, ali kad se i dese, to je uglavnom sa zavodnicama, jer su ih neiskusni zamijenili sa žuticama. Naša žutica je inače ljevkastog oblika, nepravilno savijenog ruba klobuka,širine do 12 cm, mesnat i suh, promjenjive boje, od žute do blijedonaramčaste. Listići su žuti poput žumanca, račvasto mrežasti, dugo silaze niz stručak a najčešće do dna, lagano svjetliji od klobuka, često ukoso međusobno povezani.Stručak gol, pun, nepravilan, prema kraju sve tanji, a nešto je svjetliji od klobuka.Meso je blijede žućkaste boje, mirisa po breskvama, slatkastog okusa, malo žilavo, ali većina to voli jer osjete nešto pod zubima, za nas lošijih zubi baš i nije. Raste od proljeća do jeseni po listopadnim i crnogoričnim šumama uglavnom grupno. Izvanredno ukusna, a za mene pomajbolja je juha od žutica. Kad pronađete svoj "bašču" obilazite je uvijek i dobro pogledajte oko prve koju nađete, posebno ispod lišća.
U trećem redu, odozgo, 6. slika od lijevo, trenutno posljednja je jako bitna. Na njoj se gledano s lijeve strane nalazi žutica, a s desne lažna lisičarka (hygrophoropsis aurantica) koja je otrovna. Fotografirao sam ih zajedno kako bi vam olakšao determinaciju. Kasnije ću staviti poveznicu (link) i prema zavodnici i prema bolje obrađenoj lažnoj lisičarki.
CARSKA BLAGVA
(AMANITA CAESAREA) BLAGVA, GOSPA, KNEŽICA, KNEGINJA, ŠKRIPAC, CAREVKA, KNEZ, BLAGAR, KARŽEL, ŽERDANA, CARSKA BLAGVA, ... (AMANITA CAESAREA)
GLJIVA KOJU KOD NAS U SLAVONIJI ZOVU RUJNICA IAKO JE U LITERATURI I OSTALOM DIJELU HRVATSKE RUJNICA NEKA SASVIM DRUGA GLJIVA
Blagva je sigurno jedna od najboljih gljiva. Ovoliki broj narodnih imena nam govori da su u njoj uživali na svim stranama, a poznavali su je i stari Rimljani. U Hrvatskoj je zaštićena jer je nema u nekom broju, ali odgovorno tvrdim da je u Slavoniji, a pogotovo na području Našica ima u izobilju. Jasno postoje godine kad se pojavi u manjem broju, ali tako je i s ostalim gljivama. 2007. godine gotovo da i nije bilo prosenjaka i crnih trubača, a ne prijeti im nestajanje i kod nas ih gotovo nitko ne bere. Blagvu ili kako je mi zovemo rujnica, beru gotovo svi, jer nisu upućeni u važeće pravilnike, a ona se gotovo uvijek javlja u ogromnom broju. Osnutkom gljivarskog društva u Našicama, svi članovi su upućeni u službeni pravilnik o zaštiti gljiva, međutim u gljive na jednog registriranog gljivara ide bar 10 neregistriranih, a tu je rasprava o svakoj zaštiti suvišna. Sam pravilnik ne predviđa kaznene sankcije, niti tko ih provodi, pa je njegova opravdanost, kao takvog u najmanju ruku upitna. Osobno sam vidio kakao na tržnici u Osijeku i Našicama prodaju blagve, a nitko ne reagira. Upravo zbog toga o temi zaštite određenih vrsta gljiva, gdje, koje i kako treba svakako raspravljati, ali ne ovi koji su to do sada radili, jer su se pokazali potpuno nesposobnima. Donose odredbe koje gotovo nitko i ne poštuje. Blagva je inače gljiva koja raste na rubu šumskih proplanaka ili u svijetlim hrastovim i kestenovim šumama, a osobno sam je nalazio i u mladoj gustoj grabovoj šumi. U literaturi se navodi da raste u kasno ljeto i u jesen, pa je stoga kod nas nazivaju rujnica, ali to i nije točno. Pratim blagve već 20-tak godina i redovno prve primjerke nalazim oko 15. lipnja, a ove godine (2008.) će to biti i ranije. Blagva je u početku obavijena debelim mesnatim bijelim ovojem koji doslovno puca i iz njega izrasta gljiva krasne narančaste boje. Ostatak ovoja na dnu zadebljalog stručka ostane do kraja. Površni i neiskusni gljivari je lako zamijene s otrovnom muharom (amanita muscaria),a pogotovo s ogoljelom muharom (amanita aureola), ali to su stvarno laici. Muhara ima bijele listiće a i stručak je bijele boje. Naša blagva ima izrazito žute listiće, žuti su i stručak i vjenčić koji je izrazito rebrast. Iskusni gljivari vrlo dobro razlikuju blagvu od muhare i u najarnijoj fazi razvoja, kada su u tzv. jajetu. Blagva je u glatkom jajetu dok je muharino jaje krastavo ili bradavičasto, međutim u toj fazi je treba samo gledati, ostalo bi bila strašna šteta. Detaljniji opis blagve, poput duljine listića ili promjera klobuka i sličnog, sada neću iznositi, jer to imate u svakom i najmanjem gljivarskom priručniku, ali ću vam zato staviti neke fotografije koje niste vidjeli, a kako smo počeli ozbiljan gljivarski posao, ove godine ćemo uz opis blagve imati kao prilog veliki broj novih fotogarfija, koje će vam dočarati gljivu bolje od bilo kojeg opisa. Dok blagva nije bila na popisu zaštićenih gljiva, spremali su je na razne načine, pa čak i sirovu. Savjetujem vam da kad naiđete na blagvu, zastajte, promatrajte je duže i odjte joj dužnu počast, jer ona je ipak kraljica gljiva. Nije zavraga naša najaktivnija suradnica na forumu, sebi izabrala baš to ime.
JESENJI HRČAK
HELVELLA CRISPA Gljiva kojoj sam se izuzetno obradovao. Viðao sam je samo po literaturi, a kad sam sa prijateljima išao po gljive za jednu od izložbi u jesen 2007. godine, na povratku iz šume, moj prijatelj Tušek Zvonko je ugledao nešto uz šumski put, više u kanalèiæu. Kada sam mu prišao vidjeli smo 100-tinjak primjeraka jesenjeg hrèka, u svim fazama razvoja. Ubrali smo 10-tak primjeraka, a kad smo nastavili dalje, uvidjeli smo da raste duž cijelog puta. Tada smo shvatili da ta gljiva raste u velikom broju, a mi je do tada nismo uopæe primjeæivali. Tako je i s veæinom drugih gljiva. Kada èovjek pozna mali broj gljiva, onda odlaskom u šumu te i traži, a ostale kao da ni ne vidi. Osnutkom gljivarske udruge i druženjem sa ostalim gljivarima, èovjek shvati koliko je bio slijep pored zdravih oèiju. Pitao sam brojne šumarske djelatnike, koji su cijeli život u šumi, za tu gljivu i oni odreda tvrde da je nikad nisu vidjeli i to je toèno, ali isto tako je toèno da ta gljiva oduvijek raste u našim šumama, samo je nismo percipirali. Nalazio sam dosta primjeraka znatno preko 20 cm visine, iako u literaturi piše da je najveæa visina 15 cm. Ovo navodim onima koji se slijepo drže knjiga. Knjige su osnova za ulazak u svijet gljiva, ali priroda je nepredvidljiva i ne treba se ukalupiti. Sam oblik gljive je vrlo nepravilan, ali vrlo lako je uoèiti da se sastoji od struèka i klobuka. Klobuk ima sedlasto režnjasti oblik, razvija se u par nepravilnih režnjeva, rubovi nisu srasli sa struèkom, vanjska ili gornja površina klobuka bjelkaste je ili oker boje, valovita je i naborana, a donja ima sliènu boju. Struèak je nepravilno uzdužno brazdast, a rebra se èesto raèvaju i formiraju udubine, cijelom dužinom je bjelkast. Dno struèka je uglavnom zadebljano. Meso na klobuku je vrlo tanko i lako lomljivo, a u struèku tvrdo i žilavo. Miris nije izražen, a okus je blag. Kod nas sam ga nalazio u jesen, u listopadnim šumama, uglavnom uz šumske putove, na mjestu gdje se sastaju nasipani dio ceste sa zemljanim dijelom. Kako ga nisam kušao, moram poslušati literaturu, a u njoj piše da je jestiv ali loše kvalitete. Baš me zanima kako bi izgledao kratko pržen, da li bi lièio èipsu, no za to æu saèekati jesen.
ŽUTI KRUH
LAETIPORUS SULPHUREUS Žuti kruh pripada u parazite, jer raste na živim stablima dok ih potpuno ne iscrpi. Raste od proljeća do jeseni uglavnom na listopadnom drveću, ali i na voćkama, koje prošuplji i iništi. Rijetko se pojavljuje na deblima crnogorice. Posebno voli vrbe, pa ga žitelji uz Dravu zovu vrbovača. Upravo to je izazvalo zabunu među hrvatskim mikolozima. Iz zajedničke osnove raste nekoliko klobuka, jedan povrh dugog, nepravilni, neobičnih oblika i grbave površine, tako da zajedno mogu imati do 50 cm širine i do 20 kg težine. Svaki za sebe izgleda kao lepeza, žutinarančaste ili limunastožute boje, valovita ruba, a kod starijih plodnjaka podstava se lako odvaja. Cjevčice su kratke, žute, s malim okruglastim rupicama iz kojih se izlučuje žućkasta vodenasta tekućina. Meso je žuto, sočno dok je mlado, zatim suho, tvrdo i lomljivo, kiselkasta i gorkastog okusa, a mirisa na gljive. Dok je mlad, dobar je za jelo, a stanovnici Valpova i okolice i starije primjerke pripremaju tako da ih najprije prokuhaju. U Srbiji ga zovu «šumsko pile» i od njega rade izuzetno dobro slatko. Nakon kušanja slatkog oduševio sam se. Dr. Romano Božac, u svojoj Enciklopediji 2, navodi da mu je vrlo sličan ZLAĆANI KRUH (ceriomyces aurantiacus), kojeg do sada nisam sretao.
SVILENASTA TOBOLČARKA
VOLVARIELLA BOMBYCINA Gljiva za koju dr Božac navodi da je dosta rijetka u Našicama je općepoznata. Godinama raste na jednom kestenu u centru grada i to po 3-4 puta godišnje, ali raste i na brojnim panjevima te natrulim stablima u našičkom parku. Literatura navodi da raste ljeti i u jesen, uglavnom na bukvi, no kod nas raste već od ranog proljeća. Klobuk joj je do 20 cm širok, bijel, prekriven svilenastim vunastorahlim čehicama (vlakancima), najprije jajolik ili stožast, zatim polukuglast i na kraju otvoren, katkad na vrhu klobuka ostane dio ovoja pa poprima zanimljiv izgled, često lagano ispupčen, u početku je cijeli plodnjak obavijen ovojem. Listići su gusti, slobodni,najprije bijeli, zatim ružičasti i na kraju smeđi, s mnogo lamelula. Stručak bijel, gol, blago povijen, prema klobuku nešto tanji, pun, zdepasto a katkad i gomoljasto dno. Meso bijelo, čvrsto, miriše na rotkvicu ili drvo, dobrog okusa. Ovoj labav, seže visoko na stručak, smeđ i kasnije ljuskav. Jestiva je iako nema neku posebnu vrijednost.
Radi karakterističnog izgleda i svilenastih bijelih čeha te staništa, nemoguća je zamjena s bilo kojom gljivom, ali postoji i žutosvilenasta tobolčarka (volvariella bombycina var. flaviceps) , koja je samo podvrsta svilenaste tobolčarke, a razlikuje se uglavnom po žućkastoj boji klobuka i po smeđem ovoju.
PRESNAC
LACTARIUS VOLEMUS Jedna od rijetkih gljiva koja se može jesti čak i sirova. Naime, dosta gljiva se može konzumirati u sirovom obliku, ali mala količina, dok se sirogriz ili presnac, bez problema može konzumirati. Nije neka delikatesa, ali može se jesti. U Bosni je samo malo posole i konzumiraju. Za kuhanje nije najbolja, ali se može malo prokuhati i peći na žaru, tako je dosta dobra. Osobno sam je najviše pojeo na našim izložbama gljiva, kako bi uvjerio posjetitelje da se može i sirova jesti. Klobuk joj je pravilan, u sredini ulegnut ili ljevkast, crvenosmeđe boje, sredina obično malo tamnija, dosta mesnat, u mladosti ima podvrnut rub klobuka, promjera do 15 cm, kožica suha bez ljusaka, u starijih gljiva kružno raspucana. Listići su prilično gusti, tanki, uski, silazni, najprije boje vrhnja a zatim kao lješnjak smeđi. Stručak je iste boje kao i klobuk, injast, na dnu je redovito zavinut, ponekad na sredini malo zadebljan, tvrd, krhak, pun. Meso bjelkasto, poslije smeđasto, ima tipičan zadah na sleđ (neki kažu po haringama ili sapunu), na presjeku ispušta mnogo bijelog mlijeka slatka okusa. Raste od početka ljeta pa sve do jeseni po vlažnim šumskim mjestima, pojedinačno ili u grupama. Možemo ga zamijeniti sa još ponekom mliječnicom, kao hrapavom mliječnicom (lactarius rugatus), ali opasnosti od zamjene s otrovnim gljivama nema.
ZLATNA KRASNICA
RUSSULA AURATA Zasigurno jedna od najljepših krasnica. Vrlo teško ćete proći pored nje, a da je ne zamjetite. Klobuk izbočen, pa zatim spljošten, gladak, vrlo lomljiv, do 10 cm promjera, ponekad malo udubljen, živocrven, narančast ili crvenkast kao koža, često djelomično zlatno ili limunastožut, naročito po sredini, samo vrlo stari primjerci imaju blago zrakasto naboran rub klobuka, kožica se lako odstranjuje s klobuka. Listići su više ili manje gusti, međusobno povezani žilicama, bijele boje s limunovom ili zlatnožutom oštricom, jače vidljivom na rubu klobuka, do stručka zaokruženi i prirasli. Stručak je često malo nepravilnog oblika , često od sredine prema osnovi malo deblji bijel, kasnije pretežno žućkast (zbog spora), dno stručka je žućkasto. Meso je bijelo a ispod kožice klobuka žućkasto, prilično tvrdo, poslije lomljivo, krhko, neizraženog mirisa i blagog okusa. Raste ljeti i u jesen u listopadnim i crnogoričnim šumama. Kod nas nije česta. Izvanredna je za jelo, a ponajbolja na žaru.
Zbog njezine karakteristične boje, gotovo ju je nemoguće zamjeniti s bilo kojom gljivom, pa čak i s gljivom iz roda krasnica. Po kombinaciji boje klobuka i listića apsolutno odgovara blagvi (amanita cesarea), ali blagva je drugi rod gljiva.
KESTENJASTI VARGANJ
GYROPORUS CASTANEUS Meni osobno ponajdraža gljiva. Prvi put sam je našao prije više od 20 godina, na obroncima Krndije. Kako mi je i ona, kao i većina drugih gljiva bila nepoznananica, a svojom ljepotom i neobičnošću me privukla, zatražio sam stručnu pomoć. Tada je to bilo dosta teško. Nije bilo Interneta i sličnih pomagala, a i literatura je bila dosta rijetka. Ipak sam je uspio «determinirati» i od tada mi je posebno draga. Kako je počela suradnja s Brankom Bartolićem, pri postavljanju jedne izložbe, Branko je uzeo jednu gljivu i upitao me da li znam koja je to gljiva. Prije no što je izgovorio pitanje, ja sam mu rekao da se radi o kestenovom varganju. Ostao je pomalo iznenađen, jer mu malo gljivara zna prepoznati tu gljivu, a u malim Našicama, s početnicima, čudno. Objasnio sam mu zašto moj interes za baš tu gljivu.
Klobuk te gljive, najprije okruglast, zatim jastučast i spljošten, do 10 cm promjera, na zrelim gljivama ponekad udubljen. Tankog ruba, kod starijih primjeraka pomalo valovit, baršunaste kožice, a kasnije više ili manje glatke i sjajne, teško se odvaha od klobuka, od svjetlo do tamnosmeđe boje, katkad se prelijeva u boju cimeta ili narančastosmeđu. Cjevćice mlade bijele a poslije zelenkastožute. Do stručka zaokružene, na pritisak blago porumene. Stručak visine do 10 cm, valjkast, donji dio često deblji, smeđ poput klobuka, po suhom vremenu vodoravno ispuca, najprije pun a poslije komorasto šupalj. Često pomalo neravan, nepravilnog oblika. Meso je bijelo, debelo, u klobuku tvrdo i krhko, ispod kožice klobuka ružičasto ili lješnjakove boje, ponekad na zraku postane ružičasto, pod pritiskom pomalo požuti, na presjeku mjestimice blago smeđasto, ugodnog mirisa i blagog okusa. Raste uglavnom pojedinačni, ali ponekad i u malim skupinama, na pješčanom tlu, na proplancima listopadnih šuma, posebno ispod bukava, hrastova i kestenova. U literaturi piše da se može naći i u crnogorici, ali to iskustvo nemam. Jestiv je a posebno dobar je dok je mlad, kod starijih gljiva se jede samo klobuk. Pace piše da ga se može zamijeniti sa žučarom, a Božac piše da u Sjecernoj Americi raste sličan, međutim kod nas ga se teško može zamijeniti sa nekom drugom gljivom.
GOLEMA PUHARA
LANGERMANIA GIGANTEA Golema puhara je okruglasog oblika, ali ponekad je na vrhu i odozdo blago spljoštena, pri dnu zna biti malo naborana, promjera do 50 cm, za stanište je vezana korjenastim nastavkom, kratkim i skrivenim koji se ponekad jedva vidi. Ovojnica je dvostruka, vanjska (exoperidium) je deblja, mekana i glatka, te lomljiva i bjelkasta do krembijela, konačno se raspuca i raspadne u krpice, manje zakrpe koje postupno otpadaju; unutarnja ovojnica (endoperidium) tanja je i bijela, a poslije postane sivkasta i konačno sivosmeđa, nešto je krhkija od vanjske, dozrijevanjem se počinje nepravilno kidati, najprije na vrhu. Meso je bijelo, gusto, kasnije postane žućkasto i nešto vlažnije, mekano, zatim maslinastozeleno i kašasto, kada se osuši raspadne se u tamnosmeđu otrusinu. Najmanji povjetarac ili kiša su dovoljni da kroz otvor na vrhu izleti čitav oblak spora. Miris i okus su ogodni, dok je gljiva još mlada meso joj je bijelo, kad je meso već «zaprašeno» nije dobrog okusa. Udisanje otrusine uzrokuje jake smetnje u organima za disanje. Raste posvuda na poljima, vrtovima, ponekad u planinskim predjelima, na pašnjacima, u rijetkom grmlju, uzduž šumskih putova, na sunčanim stranama šimskih proplanaka, u koprivama, kod nas u našičkom parku i uz ribnjačke table. Jestiva je dok je mlada i to izvrsna pohana, pečena na maslacu, a odlična je i sirova na salatu, pripremljena je već za nekoliko minuta, prije upotrebe treba odstraniti cijelu ovojnicu. Može se zamijeniti s trbušastom puharom (calvatia utriformis) koja ima u mladosti na površini piramidalne izrasline i nokad ne dostigne težinu kao golema puhara. Ovaj veći primjerak je pronašao Marijan Kaselj iz Lađanske na našičkim ribnjacima, promjera 40 cm i težine 3,9 kg.
MAGLEN
ALBATRELLUS PES-CAPRAE Još jedna izvrsna gljiva, ali zaštićena je i ne smije se brati. Klobuk je nepravilan, najprije sveden pa raširen i ulegnut, obod je tanak i vijugav, sa zelenkastom kožicom, ali usprkos tome izgleda smeđast jer ga pokrivaju čađavosmeđa ili smeđasta vlakanca, spojena u čuperke, s hrapavo pridignutim ljuskama, može narasti do 15 cm promjera, često se od klobuka do dna stručka pruža duboka brazda koja dijeli gljivu na dva simetrična dijela, tako da je slična papku. Cjevčice su bijele i na pritisak požute, kratke i silaze niz stručak, rupice su široke, uglate i nazubljene. Stručak je tvrd, kratak, malo nepravilan, često s uzdužnom brazdom, malo zakrivljen, žućkast, fino čehav, često ima vidljive jamice i ekscentrično postavljen s obzirom na klobuk. Meso je bijelo sa zelenkastim odsjajem i krhko, ugodnog mirisa i dobrog okusa, po lješnjacima. Raste uglavnom u jesen u listopadnim i crnogoričnim šumama, skupno ili pojedinačno, ove godine se pojavljivao i početkom ljeta, što nije uobičajeno. Gljiva je izvrsna, a može se jesti čak i sirova, ali kako je zaštićena, treba je ostaviti gdje i raste. Tamnosmeđi čehav klobuk nas može zavesti na neke druge gljive (hydnum badium), ali on ima ispod klobuka bodljike, a maglen rupice. Opasnosti od zamjene s drugim gljivama nema.
NABORANI CIGANČEK
ROZITES CAPERATA Ciganček je neopravdano zapostavljena gljiva na području oko Našica. Ljudi je gotovo i ne poznaju, a jedan od razloga je taj, što kod nas raste na istim staništima i u isto vrijeme kad i borov varganj, koji je preveliki izazov za sve koji idu u šumu samo radi «prikupljanja hrane».
Šteta, jer radi se o gljivi koja se može pripremati na mnogo načina, kao juha, umak, pirjana, suši se ili konzervira na razne načine. Jedino treba obratiti pažnju ako se beru mlade gljive, dok imaju zatvoren klobuk, zalijepljen za stručak, jer je neiskusan gljivar može zamijeniti sa smrtno otrovnom crvenkastom cjepačom (inocybe patuillardi), koja je vrlo slična, ali nema vjenčić.
Klobuk je širine do 15 cm, mesnat, tvrd, jajast, zvonolik, zatim se raširi i izravna, ponekad na vrhu izbočen, uskoro se na nekim dijelovima zrakasto nabora, obično ne do ruba, rub zrakasto rascijepljen i kasnije naboran, oker boje, ako je zrak vlažan izrazitije je obojan, često poblijedi, kožica je posuta sitnim prahom koji s ruba otpadne a na sredini klobuka se zadrži. Listići su gusti, srednje široki, kod stručka se sužuju te ga ponekad jedva i dotiču, nazubljeni, kod mlade gljive svjetložućkasti a poslije smeđeilovačaste boje. Stručak visine do 15 cm, čvrst, vlaknast, pun, valjkast, dno zdepasto, iznad vjenčića bijel i sitno dlakast, između vjenčića i dna stručka bijel sa svilenastim, srebrnastim ili ametistno-ljubičastim prugama, na nezrelim primjercima na dnu stručka, ponekad do sredine stručka pokriven tankom prilegnutom žućkastom, ljubičasto-ametistnom ili bjelkastom kožicom. Vjenčić bijel, mekan, viseći, nestalan, na zrelim gljivama često nedostaje. Meso bjelkasto, zatim žućkasto i na kraju prljavosmeđe, mlohavo i krhko, ugodnog okusa i mirisa. Kod nas raste od kraja ljeta do kasne jeseni u mahovini i žbunju borovnica, posebno iznad Gazija, iako je češći u crnogorici.
KRASTAVA KRASNICA
RUSSULA VIRESCENS
Golubača ili kako je u nas zovu golubica je tako tipična gljiva da ju je gotovo nemoguće zamijeniti. Jedinu pažnju treba obratiti, ako je neiskusni gljivar ili jako nepažljivi ne zamijene s mladom zelenom pupavkom (amanita phaloides) koja je smrtno otrovna. Ali stručak golubice je tvrd, bez zadebljanja i ovoja, te bez vjenčića. Ta zamjena nam se čini gotovo nemogućom, ali iskustvo nas uči da nikad ne reci nikad. To je sigurno najpoznatija gljiva iz skupine russula (krasnica), a kako je odlična i kuhana i sirova, prava je šteta što je vrlo često nađemo «pošutanu». Iako je ta pojava sve rijeđa, moramo nastaviti s edukacijom, kako bi neka negativna nasljeđa iskorijenili.
Klobuk je najprije okruglast, zbijen, zatim više-manje rastvoren, ponekad malo udubljen ili ispupčen, rub valovit, gladak, rijetko kada blago zrakasto naboran, kožica se da lako guliti samo s ruba. Mlad je bjelkast sa sitnim pjegama, pješčano brašnate boje koja se prelijeva u lješnjakovo smeđu i zelenkastu, mramoriran, kako kožica postaje deblja, oblikuju se mnogobrojne debele ljuske (bradavice), prilično pravilno raspoređene, zelene, zelenožućkaste, maslinasto ili sivozelene boje, između ljusaka je na rubu tamna ili svijetložuta podloga, u središtu sivozelena, na rubu siva, kasnije boja klobuka nejednolično izblijedi, širine do 15 cm. Listići su jako gusti, bijeli, neki rašljasti s ponekom lamelulom, krhki. Stručak visine do 10 cm, cilindričan, pun, lomljiv, bijel, katkad smeđemrljast, posut prahom. Meso tvrdo, krhko, bijelo, zatim s ružičastim ili s crvenkastim odsjajem, ispod kožice zelenkasto, ugodnog mirisa a kako stari postane neugodan po siru, slatkastog okusa. Raste od ljeta do kraja jeseni, osobito u listopadnim šumama, čak i za jakih suša kad baš i nema drugih gljiva. Moja supruga Vesna je obožava kao i mnogi iskusni gljivari, a pogotovo punjenu.
CRNA TRUBAČA
CRATERELLUS CORNUCOPIOIDES Gljiva koja nema impresivan izgled, a još gore ime, međutim izuzetno je dobra. Pogotovo ako znamo da je jako malo ljudi bere, a može se naći u velikom broju. Izgleda kao šuplja trubica, visine do 12 cm, s krpastim krajevima, plodno tijelo je tanko, mesnato, jako ulegnuto, vijugava i nepravilna oboda, pri dnu tanko i lagano se proširuje do rubova, na gornjoj strani i iznutra je crnosmeđe ili crnosivo, s prilegnutim čehicama, stručak je vijugav, modrikastosiv ili siv, te naboran. Meso je tanko, sivkasto ili crnkastosivo, kožasto, elastično, ugodnog mirisa i slatkog okusa. Otrusina je bijela. Raste razbacano i u svežnjićima, koji su ponekad veliki, na vlažnom i blatnom tlu, u listopadnim i mješovitim šumama. Uglavnom u jesen, ali ponekad i malo ranije. Pojedinih godina bude kao posijana, pa se kaže da je možete kositi. Zamjećeno je da je posljednjih godina bila veliki skupljač radioizotopa oslobođenih iz nuklearne elektrane u Černobilu. Ova gljiva je velika poslastica, a pogotovu je dobra kad se posuši, samelej i upotrebljava u prahu kao začin za juhe, umake, pečeno meso i dr.
Gotovo da i nema opasnosti od zamjene s nekim nevaljalim gljivama.
KRALJEVKA
BOLETUS REGIUS Klobuk do 20 cm širok, debelomesnat, u mladosti kuglast i sve do pred starost , zatim raširen i malo ulegnut, krasne crvene boje poput maline koja u starijih primjeraka često bude prigušena smeđesivim do smeđeoker tonovima. Kožica putenasta s nakupinama vlakana, potom gola i suha, vrlo brzo poprima krasnu ružičastu boju iz koje proviruje žuta osnova. Cjevčice su zlaznožute boje, a pod starost naginju na uljanu, ravno ili silazno prirasle,razvojem postaju sve trbušastije, široke, u pazušcu, na pritisak ne mijenjaju boju. Otrusina maslinasta. Stručak relativno kratak, do 15 cm visok, ovalan, u mladosti trbušast, kasnije batinasto zadebljan, u osnovi deblji i često karakteristično svinut, tvrd i pun, glatke površine,pod klobukom zlatnožut s finim žutim mrežastim crtežom, mjestimično crvenomrljav, a prema kraju kao krv crven, ali ne uvijek. Neki autori poput Ivana Fochta pišu da u gornjem dijelu ponekad na pritisak poplavi.Meso je debelo i tvrdo, osobito u stručku, žute boje intenzivnije iznad cjevčica i u vrhu stručka, ispod kožice crvenkasto, na prerezu ne mijenja boju (katkad, vrlo rijetko, ispod kožice klobuka poprima jedva vidljiv plavkasti ton), u bazi stručka s karmin mrljama i prugama. Ugodnog okusa i mirisa kao kod varganja, slično voću. Kod nas raste uglavnom u hrastovim šumama ali ponekad i u bukovim, osunčanim mjestima. U literaturi piše da raste ljeti, ali kod nas sam je nalazio uglavnom pred kraj ljeta i u jesen. Vrlo lako je zamjenjuju s lažnom kraljevkom ili po novom s ljupkim varganjem (boletus speciosus), te s šiljastonogim varganjem (boletus appendicukatus) i fechtnerovim varganjem (boletus fechtneri). Ako obratimo bolju pažnju, vidjeti ćemo da je klobuk prave kraljevke življe i čistije boje maline, jer u lažne kraljevke ona dosta zamagljena smeđom, zatim meso joj je rijetko, pa i tada u samo uskim dijelovima poplavi, dok u lažne kraljevke redovito i obuhvatnije plavi. Od drugih vrsta varganja sa crvenim klobukom se izdvaja po tome što nema crvenu mrežicu i crvene pore, već ima žute. Fechtnerov varganj i šiljastonogi varganj uvijek mjenjaju boju trusišta ako ih pritisnemo.
RASPUCANI VARGANJ
BOLETUS RETICULATUS Raspucani varganj, proljetni varganj, mrežasti varganj, sve su to imena ove izvrsne gljive. Postoje još mnogi varijeteti, ali to ćemo ostaviti znanstvenicima. Klobuk je širok do 30 cm, iako sam čuo i za veće. Mesnat, suh, vrlo promjenjive boje, okerbjelkast, smeđast ili boje lješnjaka, uglavnom više ili manje smeđ, rijetko žućkast ili bjelkast. Rub je jednake boje kao i klobuk, kožica je sitno baršunasta, uskoro se isuši, a po suhom vremenu raspuca u mnogobrojna nepravilna polja među kojima se vidi svijetlija podloga, tako da površina klobuka izgleda poput mrežice. U jesen kada je dosta vlage u zraku, vrlo rijetko ispuca pa to unosi zabunu i početnici ga teško prepoznaju, te ga imenuju crnogoričnim varganjem (boletus edulis). Ako znate da je površina klobuka raspucanog varganja sitno baršunasta a edulisa glatka i sjajna, tad neće biti zabune. Cjevčice su najprije bijele, poslije blijedo žućkasto i konačno maslinastozelenkaste, prirasle za stručak, ponekad prilično široke, uz stručak znatno kraće poslije se lako odvajaju od mesa klobuka. Rupice vrlo sitne. Stručak visine do 20 cm, u mladosti trbušast, poslije valjkast, površina je mrežasta, a mrežica je nešto svijetlija od podloge, svjetlosmeđ, osnova je bjelkasta, uglavnom jednako obojen kao i klobuk Meso debelo, bijelo, na zraku ne mijenja boju, čvrsto, tvrdo a uskoro omekša. Vrlo ugodnog mirisa i slatkastog okusa. Raste opojedinačno već od lipnja, a kod nas u Slavoniji od 10. svibnja, što će nekima čudno zvučati, ali je tako, pa sve do listopada, u blizini hrastova , bukava , graba i kestena. Jestiv je i to izvrsne kakvoće.
paSMREKINA RUJNICA
LACTARIUS DETERRIMUS Gljiva koja mi je dugo vremena bila enigma. Površnim iščitavanjem gljivarske literature sam zaključio da se ta gljiva ne može naći u našim krajevima, na području Slavonije a pogotovo Baranje. Jednom prilikom sam boravio na području gazijske Krndije, točnije na odmorištu Žicara (nadstrešnica Oktogon). Kako se uz jedan od tri potočića koji tu teku, nalazi par starih smreka, odlučio sam pogledati, više slučajno, nego s nekom ozbiljnijom namjerom. Mojem iznenađenju nije bilo kraja. Našao sam «čak» dvije smrekine rujnice. Požurio sam što prije pokazati taj nesvakidašnji nalaz svojim gljivarskim prijateljima. Danima sam hodočastio sa te dvije gljive, pa kad su se i osušile, ja sam neumorno objašnjavao kako su izgledale. Slijedeći moj susret s njima je bio u Begovom Razdolju, kada smo moj prijatelj Zvonko Tušek i ja brali varganje i mjenjali ih sa gljivaricama iz sjeveroistočne Hrvatske, kojima nisu išli varganji, ali su zato ubrale 15-tak smrekinih rujnica. Opet sam sretan, ponio kući u namjeri da ih konačno i kušam. Međutim po dolasku kući me pozvao jedan moj mladi gljivar. Nedavno je kupio kuću, koja je u dnu potkućnice imala mali «borovik». Tako se kod nas zove nasad smreka. On je tamo uočio jako puno gljiva, za koje ne zna o čemu se radi. Kao i inače, odgodio sam sve obveze i odletio do njega. Kad tamo, bezbroj smrekinih rujnica. Tako sam shvatio da ta gljiva kod nas raste oduvijek i to u velikom broju, samo što to mi nismo zamjećivali. Ovaj uvod sam naveo u namjeri da vam svima skrenem pažnju, kako bi zavirili i tamo gdje obično ne zavirujete. Vidjeti ćete, isplatiti će vam se. Pronaći ćete pravo bogatstvo pred kućnim pragom, a da to niste ni očekivali. Nakon toga smo otkrili mnoga staništa smrekine rujnice i ona je sada jedna od najomiljenijih gljiva našeg kraja. Spremamo je na dosta načina, ali najdraža nam je ukiseljena.
Klobuk ove gljive je u najranijoj mladosti konveksno udubljen a pred kraj uzdignuta ruba, najprije narančast i ubrzo zelenkastopjegav ili rjeđe koncentrično zelenkast, po vlažnom vremenu mazav, pod starost na sredini izbljeđuje, rub ostaje do kraja narančast, naraste čak i preko 10cm široko. Listići su prilično gusti, prirasli ili se lagano spuštaju niz stručak, narančastooker boje, poput klobuka, ubrzo postaju zelenkasto pjegavi. Stručak je valjkast, spužvasto šupalj, naraste do 7 cm visok. Meso je prhko, blijedo žućkasto, ispod kožice klobuka narančastocrvenkasto, za desetak minuta postane tamnocrveno. Ugodnog ijakog mirisa , te dobrog okusa. Raste potkraj ljeta i u jesen pojedinačno, isključivo ispod smreka (picea excelsa). Izvanredna je delikatesa. Zamjeniti se može sa običnom rujnicom (lactarius deliciosus), polukrvnom rujnicom (lactarius semisanguifluus) i lactarius salmonicolor koja raste ispod jela. Uostalom većina autora tvrdi da je smrekina rujnica samo jedna varijacija obične rujnice. Potrebno je samo obratiti pažnju na narančasto mlijeko koje ispušta na presjeku i tada je isključena svaka mogućnost zamjenen s nejestivim gljivama. Dosta mojih neiskusnih gljivara je brkaju s lažnom rujnicom (lactarius chrysorheus) koja raste u jesen po hrastovim i kestenovim šumama i nije jestiva, ali lažnoj rujnici su listići bjelkasti i na presjeku ispušta dosta bijelog mlijeka, pa je zamjena nemoguća.
KRHKA BRAŠNJAČA
CLITOPILUS PRUNULUS Klobuk promjera do 12 cm, bijele do svjetlosive boje, na sredini nešto tamniji, u početku sav pokriven bijelim prolaznim prahom koji je narubu postojaniji, gladak i fino putenast, izbočen, ponekad nepravilan, kasnije raširen, ponekad spljošten ili udubljen, nepravilan, tu i tamo grbasto izbočen, rub najprije debeo, pokriven debelim slojem praha, krajevi podvinuti, kasnije se više ili manje izravnaju, rub postane tanak, poklopčastog oblika, valovit i zrakasto rastrgan, po vlažnom vremenu malo ljepljiv, po suhom izgleda poput baršuna. Zdepast stručak, često zakrivljen, ponekad ekscentrično urasta u klobuk, nejednoliko zadebljan, sa zdepastim, bijelom, runjavim dnom stručka, jednake boje kao i klobuk, ugornjem dijelu posut prahom, pun, visok 3-4 cm. Listići su gusti, bjelkasti, poslije poprimaju blijedo ružičastu boju zbog spora, uski i dugosilazeći po stručku, lako se odvajaju od klobuka. Otrusina žućkasto-ružičasta. Meso bijelo, lomljivo, homogeno, u središtu prilično debelo, mekano. Prijatnog okusa, ponekad nagorko. Miris po brašnu, odnosno spermi. Raste od ljeta do kraja jeseni na šumskim proplancima, u hrastovim ili miješanim šumama, naročito u nizini. Često raste zajedno sa raspucanim varganjem (boletus reticulatus). Kod nas je često uz borove varganje (boletus pinophilus), a kako je brašnjača bijele boje, pomaže nam u traženju borovih varganja, kad otpadne dosta lišća. Brašnjača je jestiva gljiva i to vrlo ukusna. Moramo jako paziti, jer je vrlo promjenjiva oblika i lako ju je zamjeniti s otrovnim bijelim vrstama grlašica (rod Clitocybe). Ako obratite pažnju na vrlo lomljivo meso i silazeće crvenkaste listiće, to je nepogrešivo odvajaju od otrovnica kojima je meso žilavo i u zrelih primjeraka su listići bijele boje.
CRNOGORIČNI VRGANJ
BOLETUS EDULIS Varganj koji izaziva brojne polemike, kako vrhunskih stručnjaka, tako i početnika. To je gljiva, po pitanju koje se osobno ne slažem u jednom dijelu sa našim No 1. po pitanju gljivarstva, Romanom Božcem. To mi je bilo dosta teško izjaviti, jer dr Bošca gotovo obožavam i treba mi još jako puno vremena da mu se pokušam približiti, naravno u gljivarstvu. Radi se o slijedećoj tezi. Romano tvrdi da se boletus edulis može naći isključivo u crnogoričnim šumama (Picea, Abies) i nigdje drugdje. Ja već godonama berem varganj za koji sam 100 % siguran da se radi o boletusu edulisu i to u bjelogoričnim šumama, uglavnom bukva a karakteristično je da na tim terenima raste puno borovnica. I na 30. izložbi gljiva smo o tome dosta raspravljali, ali još ne priznajem da je u pravu. Jedini način da to rješimo, je da on dođe na te terene, gdje ćemo rješiti enigmu, a do toga će doći. Jedina stvar oko koje se svi slažemo je ta da se radi o izvanrednom varganju. Klobuk mu je do 30 cm promjera, u mladosti polukuglast pa više ili manje pravilno, jastučasto izbočen, rijetko malo udubljen, okercrvenkast ili sivkastosmeđ, rijetko izblijedi i potpuno pobijeli, prema staništu sad tamniji sad svjetliji, na rubu je obično svijetliji, kožica je glatka ili sitno smežurana, nije brašnasta, po suhom vremenu suh i sjajan, po vlažnom malo ljepljiv , mesnat. Cjevčice su razmjerno duge, sitne, nastručku gotovo slobodne, najprije bijele pa žute i konačno zelenkaste. Stručak do 15 cm visok, i do 7 cm debeo, jajolikog oblika, kasnije postane valjkast, često sa zadebljanim dnom, obično debelo mesnat, pun, bjelkast ili svijetlo do blijedo crvenkastosmeđ, ponekad pokriven sitnom mrežicom koja je odozgo bijela, prema dnu stručka tamnija, a obično je na samom dnu nema. Meso je tvrdo, čvrsto, uskoro omekša, tik ispod kožice je svjetlosmeđe, a inače je potpuno bijelo, čak i iznad trusišta. Prijatnog mirisa i okusa. Otrusina smeđemaslinaste boje. Raste najčešće u planinskim krajevima na sunčanim mjestima, u smrekovim i jelovim šumama, posebno za vrijeme toplih, kišnih, ljetnih dana. Kod nas ispod bukava, grabova, lipa i hrastova u vrijeme rasta borovih varganja. Izvanredno jestiva gljiva. Jako mu je sličan, također jestiv raspucani varganj (boletus reticulatus), koji se od njega razlikuje po raspucanom klobuku. Raspucani varganj ima ako bolje pogledamo mat klobuk a cenogorični varganj je sjajan. Sliči mu i cijeli niz varganjevki koje uglavnom imaju žućkasto meso, ali su sve odreda jestive. Moramo obratiti pažnju da ga ne zamjenimo sa žučarom (tylopilus felleus) koja je nejestiva jer ima oku po žuči.
PROSENJAK
HYDNUM REPANDUM Prosenjak je meni najbolja gljiva za kiseljenje u octu. Prije par godina smo moja supruga i ja ukiselili preko 100 kg prosenjaka, te smo tom delicijom upoznali brojne prijatelje i znance. Već dvije godine ih gotovo ne vidim. Naš narod ih ne pozna i radi toga ih ne bere, pa ona teza da se prekomjernim branjem uništava vrsta, u ovom primjeru baš i ne pije vodu. Njemu ove zadnje dvije godine nešto nije odgovaralo, pa ga nema, bez obzira na (ne)branje. Kad se opet stvore uvjeti, biti će ga na pretek.
Klobuk prosenjaka je debeo, mesnat, čvrst, grbav, podijeljen u nepravilne režnjeve, katkad pahuljasto injast, bjelkastožut ili malo crvenkast, rub je lagano podvinut i valovit. Himenij građen od šiljaka ili bodlji koji su vrlo lomljivi, žutobijele boje, dugi više od 6 mm i spuštaju se po stručku, dosta su gusti, različite duljine. Stručak visine do 8 cm, ponekad nepravilan i ekscentrično postavljen , jednake boje kao i klobuk, pun, gladak. Meso bijelo i tvrdo, lomljivo, ispod kožice klobuka blago ružičasto, ugodnog mirisa i gorkastog okusa, na zraku zna malo požutiti. Raste od ljeta do zime u velikim kolonijama po listopadnim i crnogoričnim šumama. Jestiv je ali nije neka delikatesa. Dosta dobar je kao dodatak drugim gljivama, ali pravi je specijalitet ukiseljen u octu. Ako se spremaju stariji primjerci, dobro je odstraniti šiljke, čime se smanjuje gorčina. Pojavljuje se u različitim nijansama boja, zbog čega je česta zamjena s bijelim prosenjakom (hydnum albidum, no po meni je najveća mogućnost zamjnene s malim ježekom (hydnum rufescens) kojemu se šiljci ne spuštaju po stručku.
MEDENA PUŽEVICA
HYGROPHORUS RUSULLA- MEDENKA... Klobuk promjera do 15 cm, ljepljiv, ružičastoljubičast s tamnijim ljuščicama koje su nasredini gušće, ponekad bjelkast i s rijetkim purpurnocrvenim ljuščicama, mesnat, u mladosti podvijena ruba, s vremenom otvoren i malo ulegnut, valovit, s vremenom izblijedi. Listići bijeli i preljevaju se u ružičatu, zatim s ružičastoljubičastim ili crvenocrnim pjegama, debeli i prirasli stručku, gusti. Stručak visine do 8 cm, debeo, pun bijel, pokriven s ružičastim, purpurnocrvenim pjegama, svjetliji od klobuka, u gornjem dijelu dlakast. Meso bijelo, na prerezu lagano pocrveni, debelo, tvrdo, blagog i pomalo gorkog okusa, neodređenog mirisa. Bijela otrusina. Raste ljeti i u jesen u listopadnim šumama, osobito bukovim i hrastovim, na vapnenastom tlu, u skupinama. Vrlo dobra za jesti, može se i konzervirati, ali nije za sušenje. Stariji primjerci se mogu kušati a ako su gorki onda ih odstranimo. Možemo je zamjeniti sa crvenkastom puževicom (hygrophorus erubescens) koja je tamnije vinskocrvene boje, a raste u crnogoričnim šumama i čije meso ima gorak okus i zbog toga nije jestiva. Ne postoji opasnost od zamjene s opasnim gljivama.
DVOJNA SUNČANICA
MACROLEPIOTA PERMIXTA Gljiva koju će gotovo svaki gljivar ubrati i pripremiti za jelo, a da neće znati o kojoj gljivi se radi. Razlog tome je što ona neodoljivo sliči velikoj sunčanici (macrolepiota procera), a i čitavom nizu ostalih sunčanica. U novije vrijeme se spominju dvije vrste otrovnih sunčanica: PILATOVA SUNČANICA (macrolepiota rhacodes var. Hortensis Pilat) i OTROVNA SUNČANICA (macrolepiota venenata), pa zato ljubiteljima gljiva preporučam oprez. Nekad se govorilo da kod sunčanica nema problema, da su sve jestive, a sad se to promijenilo, stoga opreza nikad viška. No vratimo se ovoj našoj DVOJNOJ SUNČANICI. Klobuk je do 20 cm promjera , kao i sve sunčanice u početku okruglast ili jajolik, kasnije polukuglast, zvonast i na kraju raširen, tupo ispupčen, u cijelosti prekriven krupnim sivosmeđimčehama, sredina tamnosmeđa, rub krpast. Listići su bijeli a kasnije oker, do stručka prirasli za kolarij. Stručak visine do 30 cm, valjkast, zadebljane osnove, lomljiv, dvostruki vjenčić i s donje strane smeđ, osnova mu je bjelkasta, prema gore pjegavo smeđe išaran, na oštećenim mjestima plavkast. Meso je bijelo i na lom ili prerez ne mijenja boju, u sredini klobuka tvrdo, miris i okus ugodni po gljivama. Raste potkraj ljeta i u jesen, najčešće pojedinačno u šumama. Ova na slici je ubrana potkraj listopada 2008. u bjelogoričnoj šumi Rastovac, pored Donje Motičine. Gljiva je jestiva i upotrebljava se samo klobuk, jer je stručak vlaknast i žilav. Već smo rekli da je vrlo slična velikoj sunčanici (macrolepiota procera), ali od nje se razlikuje po tome što ova naša dvojna ima vrlo grubo čehasti klobuk s tamnim ispupčenjem, raste kasno ljeti i u jesen kada počnu mrazevi. Tada promrzli klobuk ili stručak dobije plavkaste mrlje. Ustvari cijelo plodište, kad ga nađete, ima nekako drugačiji i poseban izgled. Od kuštrave sunčanice se razlikuje po tome što kuštravoj sunčanici (macrolepiota rhacodes) meso na presjeku ili lomu vrlo brzo mjenja boju u crvenkastosmeđu da bi na kraju postalo prljavosmeđe, isto tako stručak kuštrave sunčanice je gladak, te klobuk kuštrave sunčanice nema ispupčenja na sredini.
LJUBIČASTOZELENA KRASNICA
RUSSULA CYANOXANTHA Jedna od najboljih krasnica. Klobuk pronjera do 15 cm, u mladosti okrugao, zatim polukuglast a na kraju raširen i ulegnut, ponekad prevladava ljubičasta ili zelenkastosivomodra boja, a vrlo često su sve boje pomiješane sa žućkastom nijansom, inače izvanredno promjenjive boje u kombinacijama, ljubičastoplava, ljubičastocrna, zelenkasta i zelena, kožica uskoro suha sa zrakasto položenim vlakancima, kasnije zrakasto naborana, rub još kasnije naboran, kožica se može samo djelomično guliti. Listići gusti, bijeli, ebeli, mekani, široki,nejednako dugi i račvaju se, bitno je obilježje da nisu krhki već su elastični, na pritisak prstom ne pucaju. Stručak je čvrst, bijel sa sivim ili ljubičastim odsjajem, često sa smeđatim pjegama, uzdužno naboran, pun, mesnat, cilindričan, visok do 10 cm. Meso dosta elastično, bijelo, ispod kožice nježno ružičasto, na zraku postane u trenutku pepeljastosivo, bez mirisa, prijatnog, slatkastog okusa po lješnjacima. Otrusina snježnobijela. Raste ljeti i u jesen skupno ili pojedinačno u listopadnim i crnogoričnim šumama. Jedna od najboljih gljiva po pitanju jestivosti. Vrlo lako se može zamijeniti s drugim krasnicama, ali ako obratimo pažnju na listiće koji nisu krhki, već su elastični i ne pucaju na dodir prstiju, prepoznati ćemo je.
NARANČASTOCRVENA ZDJELIČARKA
ALEURIA AURANTIA Dok je mlada ova gljiva ima oblik male blijedoružičaste, brašnom posute kugle. Počne se rastvarati na vrhu i tada poprima oblik zdjelice ili pehara, a kasnije je nepravilna i valovita ruba, te naraste do 15 cm široko, na osnovi gotovo da i nema stručak („batrljak“), često je nesimetrična, rub blago zavinut prema gore nikada potpuno ne izblijedi, unutrašnja je strana himenija glatka i narančastocrvena, rjeđe narančastožuta, vanjska strana je nešto svijetlija, meso je ružičasto ili blijedonarandžasto, krhko, tanko, ne osobitog mirisa. Raste od kasnog ljeta i čitavu jesen pojedinačno ili u svežnjićima, po šumama, ali najbolje uz rubove šuma i uzduž putova na pješčanom tlu. Jestiva je čak i sirova, kad se upotrebljava na salatu, pomiješana sa šećerom i likerom, što predstavlja pravi specijalitet. Većina zdjeličarki, pa i ova ima jedno zanimljivo svojstvo koje se očituje u ispuštanju spora. Ako je na staništi ili košari samo dotaknete, ona kao da se prestraši izbaci oblak spora. To me kod nje fascinira, pa je stalno dodirujem i pokazujem prijateljima. Možemo je zamijeniti sa sličnim sitnim crvenim zdjeličarkama, ali sve one imaju na rubu plodišta dlačice a poneke vrste i duge trepavice.
JELENOVO UHO
DENDROPOLYPORUS UMBELLATUS Sinonimi: grifola umbellata, polyporus umbellatus
Jelenovo uho ili hrastov žbunac je gljiva koja će vam svakako ostati u pamćenju, ako je ikad nađete. Razlog tomu je što ga nalazite u obliku grma, promjera 30-tak centimetara pa i više, čak do 50 cm. Plodno tijelo mu se sastoji od debelomesnatog, zajedničkog stručka iz kojeg se višestruko granaju manje grane u veći ili veliki grm. Taj debeli zajednički stručak je bjelkast s ružičastim i oker odsjajem iz kojeg se granato šire mnogobrojni valjkasti stručci kao kraće ili dulje grane i grančice. Svaka od njih se na kraju raširi u malen klobučić, promjera 2-3 cm, mesnat, najprije konveksan, često s blagom grbicom na sredini, pa otvoren i zatim u središtu ulegnut, sive boje, katkad i smeđast, a često čehasto ispucan. Cjevčice su vrlo kratke, bijele boje i lagano se spuštaju niz stručak. Stručak je razgranat, mesnat, bijele boje. Otrusina je bijele boje. Meso bijelo, mekano, kasnije malo vlaknasto, mirisa po brašnu i dobrog okusa, pod starost postane gorkast. Raste ljeti a ponekad i u jesen (kolovoz-rujan), u listopadnim šumama, pogotovo ispod bukovih i hrastovih stabala, na panjevima i ukopanom korijenju. Jestiv je , a dok je mlad, izvrsne je kvalitete. Kod nas u Slavoniji ga vrlo često zamjenjuju sa jestivom ZEČARKOM (grifola frondosa), što nije opasno, ali ipak bi ih trebalo razlikovati, što nije teško. Zečarka se sastoji od debelomesnate osnove koja se grana u mnogobrojne stručke koji završavaju klobucima lepezasta oblika ili u obliku lopatice, a jelenovo uho završava klobučićima kojima su stručci u centru klobuka. Ta razlika je dovoljna i za površan pogled, kako bi razlikovali te dvije gljive.
CRVENKASTI BARŠUNOVAC
XEROCOMUS RUBELLUS CRVENKASTI BARŠUNOVAC, KRVAVI BARŠUNOVAC
Klobuk najprije polukuglast, zatim raširen i vrlo često valovit, kožica je suha i baršunasta a pod starost za suha vremena raspucana, klobuk je ružičast, crvene ili purpurnocrven, brzo izblijedi, postane pjegav, promjera do 10 cm. Cjevčice su žute ili maslinaste, na presjeku postanu zelenkastoplave, sitnih uglatih rupica, srednjeduge. Prirasle ili se spuštaju niz stručak. Stručak gladak, pri vrhu žut, u središnjem dijelu crvenkast, pri dnu smeđast, valjkast, na osnovi često tanji, na dodir poplavi, naraste do 8 cm visok i do 1,5 cm debelo. Meso žuto a ispod kožice klobuka do debljine 1 mm crveno kao i klobuk, u stručku malo vlaknasto, u klobuku spužvasto, na presjeku postane lagano tamnoplavo, neizraženog mirisa i okusa. Raste ljeti i početkom jeseni ispod listopadnog drveća, u miješanim šumama i parkovima, u travi uz putove, vrlo često u svežnjićima po nekoliko primjeraka. Inače je dosta rijedak. Jestiv je iako po meni nije neka delikatesa. Za dodatak s drugim gljivama je dobar. Zamijeniti se može s žućkastim baršunovcen (xerocomus armeniacus) koji isto tako ima raspucan klobuk, ali je boje kajsije, stručak je oker zlatnožut a na sredini je crvenkasto nahukan. Sve su to jestive gljive, tako da ne postoji opasnost od zamjene s otrovnim gljivama, ako pripazimo.
BARŠUNASTA PANJEVČICA
FLAMMULINA VELUTIPES Vrlo interesantna gljiva, relativno nepoznata na području Slavonije i Baranje, a prava je šteta jer raste u vrijeme potkraj jeseni i zimi kad nije naročit izbor drugih gljiva. Kako raste busenasto ili pojedinačno na živom ili već trulom listopadnom drveću, posebno na vrbi i topoli, te zbog vremena rasta, zamjena s nekom drugom gljivom je gotovo nemoguća. Klobuk je najprije izbočen pa zatim ravan, promjera do 8 cm, s malo grbavim i blago naboranom rubom, glatke kožice, vlažne i vrlo ljepljive, lagano injaste, slabo mesnate, žućkastocrvene ili narančastožute boje, u sredini tamnije, koja za suha vremena pomalo izblijedi. Listići su prilično rijetki, široki, prema rubu klobuka se ponekad sužuju, slobodni, bijeli a zatim malo crvenkasti. Stručak duljine do 7 cm, karakteristično baršunast, ponekad urasta ekscentrično, vitak, savijen, u početku pun a kasnije šupalj, vlaknast, pod klobukom crvenkastožut a inače prekriven baršunastom crnosmeđom prevlakom, kod starijih primjeraka gotovo crn, jednolično debeo ili bočno stisnut, dno stručka ušiljeno i korjenasto produljeno. Mesu žuto i tanko, mekano, žilavo, blagog voćnog mirisa i blagog okusa. Jestivi su samo klobuci jer je stručak tvrd. Vrlo dobra je i ukiseljena, a može se i smrzavati. Poneki autori preporučuju da klobuke treba prokuhati a vodu odliti.
SMREKOVA ČEŠERKA
STROBILURUS ESCULENTUS Jedna od prvih vrsta gljiva koja se pojavljuje nakon zime. Raste u najranije proljeće na češerima smreke koji su djelomično ili mpotpuno ukopani u tlo. Klobuk širine do maksimalno 4 cm. Najprije konveksan, zatim raširen, slabo mesnat, gotovo vodenast, gladak, bez sjaja, tamnosmeđ ili čokoladnosmeđ a u mlade gljive svijetliji, za suha vremena svijetlosmeđ. Listići bijeli ili sivkasti, kasnije sivkastožućkasti, gusti, do stručka zaokruženi i slobodni. Stručak visine do 10 cm, valjkast, po cijeloj dužini jednako debeo, šupalj, gladak, najprije bjelkast, poslije čokoladno smeđ, na osnovi vlaknasto dlakav. Meso tanko bjelkasto, gorkog okusa i neizraženog mirisa.Klobučići su jestivi.
Smrekovoj češerki je vrlo bliska jestiva vrsta SIVA ČEŠERKA (strobilurus esculentus var. grisea), koja raste na istom staništu i u isto vrijeme. Slična joj je također i JESENSKA SITNOSPORKA (baeospora myosura) koja raste na češerima smreke i bora, ali u jesen i nije preporučljiva za jelo.
Naš novi prijatelj sa ovih stranica, Iko iz Minhena mi javlja da je u Njemačkoj konzumiraju sirovu, odmah u šumi, a da je jako dobra kad se na kruh namazan maslacem poslože klobučići.
Grabov djed
LECCINUM GRISEUM - PASJI VARGANJ
Prekrasna gljiva koja kod nas u Slavoniji raste gotovo na svakom koraku, a narod je skoro i ne pozna. Nazivaju je «pasji varganj» i prema njoj se odnose s prijezirom.Nekada, dok nije počelo djelovati gljivarsko društvo Našice, mogli ste je naći uglavnom «pošutanu». Sada je tog barbarskog čina daleko manje, ali većina ipak zazire od konzumacije iste. Glavni razlog tomu leži u onoj staroj narodnoj da su sve gljive koje mjenjaju boju na presjeku otrovne, što je potpuna neistina. Raste u jesen, ali ponekad se može naći i ljeti i to uglavnom u grabovoj šumi, no može se naći i uz hrastove, lijeske i bukve, no nikada uz topole i breze, uz koje rastu blizi mu srodnici Brezov djed (leccinum scabrum) i Topolov djed (leccinum duriusculum). Klobuk je najprije polukružan pa otvoren, promjenjive boje, ali većinom maslinasto ili čađavo smeđ. Karakteristične su vrlo česte nepravilne udubine smještene po površini klobuka. Ako pažljivo pogledamo, uvidjeti ćemo da je rub malo svijetliji. Kožica mu se na da guliti. Kožica je po vlažnom vremenu sluzava, a po suhom uglavnom naborana i raspucana. Cjevčice su prilično duge, sitne, do stručka kraće, bijele, zatim sive s laganim daškom na maslinasto, djelomično pričvršćene na stručak ili slobodne. Stručak dug i karakteristično pokriven sivocrnim čehicama po cijeloj dužini, radi čega i izgleda tamniji, na dodir pocrni, a gotovo uvijek je zakrivljen, čvrst, dno stručka blago zadebljano, vlaknast pa zato uglavnom nije za jelo (samo stručak). Meso je bijelo, drobljivo, vrlo brzo postane mekano, sluzavo, na prerezu malo pocrveni, zatim poplavi i na kraju pocrni, a pri dnu stručka zelenkasto pa crnkasto. Miris jedva osjetljiv ali ugodan. Prijatan kiselkast okus. Jestiv je i to IZVANREDAN, iako mu meso kuhanjem pocrni. Kako sam već rekao, stručak je vlaknast i nije baš ugodan za jesti. Možemo ga, ako ne pazimo, zamijeniti sa drugim vrlo sličnim djedovima, ali sve su to od reda jestive gljive i ne postoji opasnost od zamjene s otrovnim gljivama.
Osobno mislim da je to gljiva koja će, kad je bolje upoznamo, promijeniti naše gljivarske jelovnike.